Naslovnica Istaknuti članci Banjalučanin Zlatan slikar u Zagrebu: Život me odveo na sve strane svijeta

Banjalučanin Zlatan slikar u Zagrebu: Život me odveo na sve strane svijeta

Rodnu Bosnu danas otkriva kroz književne svjetove svojih sunarodnjaka

60
Zlatan Vehabović u studiju u Zagrebu (Foto: Pixsell)

Posjeta ateljeu slikara Zlatana Vehabovića u Zagrebu zna poslužiti kao bijeg u svetište mira i kontemplacije. U kasnim je tridesetima, iza njega su deseci grupnih te nekoliko samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, slike mu se prodaju u New Yorku, nedavno je postao docent na odsjeku slikarstva zagrebačke Akademije likovne umjetnosti, a sudjelovao je čak i u ekspediciji na Arktik.

Svojim odmakom od uobičajenog kolorita zapeo je za oko zagrebačkoj kritici i publici te već dulje vrijeme dokazuje kako nije prolazno ime čijim se radovima divimo jednu sezonu, a potom ih zaboravljamo. Svaki njegov ciklus novo je iznenađenje, bilo da je riječ o polarnim iskustvima ovjekovječenim izložbom “Tamno bijela zemlja” u Umjetničkom paviljonu ili pejzažima teških boja s “Temelja u blatu”, iz Muzeja suvremene umjetnosti.

Zagrebački đak

Osim što slika, uvjerili smo se osobno, ovaj zagrebački dečko iz Banje Luke izvrstan je kuhač kave, brižan domaćin i elokventni radoholičar. Na polici s knjigama primjećujemo monografije Paula Van Dykea, Diega Velázqueza i Eugènea Delacroixa, fotomonografiju njegove rodne Banje Luke, Cohenovu i Dylanovu biografiju, Jergovićev “Rod”…

Da život želi provesti slikajući, odlučio je vrlo rano, u završnim razredima osnovne kada je, kaže, shvatio da postoji škola poput Primijenjene.

– Nisam se puno dvoumio, rano sam shvatio da ću biti slikar. Imao sam dvanaest godina kada sam iz Banje Luke došao u Zagreb. Ovdje sam završio osnovnu, Primijenjenu i Akademiju likovne umjetnosti pa se može reći da sam zagrebački đak – kaže on kratko.

Iz rodnoga grada ga je potjerao ratni vihor i ranog se djetinjstva u Banjoj Luci sjeća kao u magli.

– Tada nije bilo društvenih mreža pa ni s kim nisam ostao u kontaktu. Taj dio mog života prekinut je nasilno. Došao sam ovamo 1994. u formativnim godinama. Sve bitne i važne stvari su mi se dogodile u ovom gradu – navodi Vehabović.

Izbjeglištvo i rat nisu ostavili velikog traga na talentiranom dječaku.

– Imao sam sreću da sam imao roditelje koji su me zaštitili od traume koja mi se mogla dogoditi. Nije bilo jednostavno, no ne bih se htio uspoređivati s onima koji su u ratu izgubili puno više nego moja obitelj. Trauma nasilne izmještenosti postoji, u Zagreb smo došli kao izbjeglice, no srećom nitko od meni bliskih ljudi nije izgubio život i na tome sam beskrajno zahvalan – govori iako mu prvi dani u Zagrebu nisu bili jednostavni.

Kao novopridošlica, bio je česta meta zadirkivanja.

– Zafrkavali su me tih prvih nekoliko godina. Doselio sam na Ferenščicu s krivim naglaskom i krivim prezimenom, ali opet, ne bih to mijenjao. Neka prijateljstva koja sam tamo stekao, čuvam i danas, bile su to sjajne godine usprkos svemu. Zagreb ima svoj specifičan duh. Što sam stariji, to ga više i cijenim, u kulturi pogotovo – ističe slikar.

Zagreb kakav je doživio kada se u njega tek doselio razlikuje se od onog kakvim ga danas vidi.

Bošnjačko postojanje

– U odnosu na Banju Luku bio mi je radikalno drukčiji. Koliko god je Zagreb malen grad u odnosu na svjetske metropole, meni je djelovao ogroman, pogotovo kada sam prvi put vidio urbanizam i arhitekturu Novog Zagreba, velike avenije, širinu njegovih ulica i trgova. Tada mi se činilo da postoje dva Zagreba, onaj stari, austrougarski i socijalističko-modernistički, izgrađen nakon Drugog svjetskog rata. Naknadno se pojavio i ovaj treći, poslijeratni, divlji, neurbanistički. Taj mi je najmanje drag – kazuje on.

U Zagrebu je proveo gotovo trideset godina svog života pa svoje korijene i rodnu Bosnu danas otkriva kroz književne svjetove svojih sunarodnjaka.

– Bosnu doživljavam prije svega kroz književnost, više nego kroz neko svoje vlastito postojanje. Andrić je jedan od meni esencijalnih pisaca. Uvijek mu se vraćam, baš kao i Jergoviću i Lovrenoviću te odnedavno pratim i sjajnu Đurđicu Čilić. To su za mene Bosanci, točnije Bošnjaci, autori koji se bave izmještenim bošnjačkim postojanjem kakvo i sam poznajem i razumijem – govori Vehabović za Večernji list.