Naslovnica Istaknuti članci Ernest Kulauzović: Dijaspora je sigurno jedan od bitnih saveznika na putu BiH...

Ernest Kulauzović: Dijaspora je sigurno jedan od bitnih saveznika na putu BiH u EU

Brine me činjenica da je bh. diplomatija dosta opuštena, da političari smatraju kako će EU sve samo aminovati i nas ovakve - pomalo „uneređene“ - samo tako pustiti u svoj uređeni prostor. To je halucinacija i to se nikad neće desiti ako mi ne zasučemo rukave

175
Kulauzović i Uncle Max - predstavnik starosjedioca Australije

Mene je u Australiju dovela ljubav i muka od domaće bh. politike, kaže nam na početku razgovora Ernest Kulauzović, sekretar Vijeće bosanske zajednice Novog Južnog Velsa.

S ovim diplomiranim arhitektom i bosanskohercegovačkim aktivistom  razgovarali smo organizaciji bh. dijaspore u Australiji,  problemima s kojima se susreću u odnosu sa matičnom zemljom, putu BiH prema evropskim integracijama, uvjetima za povratak na rodnu grudu, ali i mogućnostima za emigriranje…

Kulauzović sa porodicom i federalnim članom parlamenta Jasonom Clareom

Kad se otprilike pojavila bh. dijaspora u Australiji kao samostalna dijaspora, nevezano za ostale republike bivše države. Koja područja najviše naseljavaju?

Moramo rasčlaniti bh. dijasporu na start i novu. Stara dijaspora obuhvata sve do prije 1991. godine. Prvi putnici prolaznici, koji se nisu zadržali u Australiji, pojavljuju se 1895. godine. Potom 1904. se pojavljuje grupa Hercegovaca koja kasnije odlazi za Novi Zeland, a lider grupe je bio Mustafa Fetahagić. Prije njih se spominju jedan Ahmed i Tahir. Potom dolazi jedna migracija između 1960. pa tamo do 1979. godine. Među tim se spominje Ahmed Skaka i Bajro Helić kao jako uspješni pojedinci. To su bile prvenstveno politički motivisane migracije. Bježalo se od jugoslovenskog režima, ali bježalo se i od krvne osvete.

Nova dijaspora dolazi raspadom Jugoslavije i zbog rata u Bosni. To je ta već sad veća migrancija. Godine 1992. za predsjedavajućeg Vlade Australije izabran je Paul Keating, koji je sa svojom radničkom strankom (ALP) pristao da se jedan broj bh. izbjeglica iz Njemačke i Austrije rasele u Ameriku, Kanadu i Austrliju sa istom kvotom prema svokoj državi. Tako da svi nisu mogli ići u Ameriku. Neki su završili u Kanadi i Australiji.

Dolaskom u Australiju, naši sad novi izbjeglice, migranti, programom naseljavanja naseljeni su u Sydney, Melbourne, Wollongong, a kasnije se oni polako sele dalje do Queenslanda, Pertha i Adelaidea. To su nekako gradovi koji danas obuhvataju našu zajednicu.

Jedna od bosanskih škola u Sidneju

Da li je bh. dijaspora u Australiji dobro organizirana, oko kojih organizacija su okupljeni?

Naša dijaspora može biti i bolje organizovana. Ona ima neko ogledalo u uređenosti matice nam – Bosne i Hercegovine. Morate znati da su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Australiji iz manjih urbanih mijesta. To mogu da tvrdim za većinu. Jako mali broj je onih koji su došli iz većih gradova. Između njih su dominirali oni bolje obrazovani, finansijski stabilni, a prvo su radili na svojim privatnim potrebama. Potom su gradili vjerske objekte, sportske klubove, bosanske škole i druge. Nisu mnogo komunicirali sa Vladom Australije ili državom.

Nije se brinulo mnogo oko toga, kako graditi zajedništvo, a zajedno su bili svi dok nisu našli poslove. Mnogi su se počeli zaduživati, a time i raditi da priušte nove standarde života. Bolja organizacija tek sad postaje bitna, jer potomci tih prvih izbjeglica su sad mlade porodice, koje imaju svoju djecu i počinju da se brinu šta će biti sa njima. To je prvenstveno školovanija raja, koja želi nešto da uradi na tom polju. Zajednica u Melbourneu je dosta školovanija, jer iz meni nepoznatih razloga svi obrazovaniji iz bh. zajednice odlazili su u državu Viktoriju. Razlozi nisu poznati.

Sa premijerom New South Walesa Markom Bairdom (drugi slijeva)

Kako ste se Vi i Vaša porodica navikli na život u Australiji?

Lahko se je naviknuti na Australiju. Ja živim u Sidneju, gradu čarolija. Radio sam u raznim sektorima a ponajviše za državni sektor. Znanje jezika je jako bitno. Ja sam odmah, od prve sedmice, imao posao u struci dizajna I interijera. Dobio sam posao da uradim planove za rasvjetu za jednu od najvećih banaka Australije. Kasnije sam radio za aerodrom gdje sam uradio jednu zonu renoviranja prostora za putnike koji odlaze iz Sidneja, a potom sam radio za par privatne kompanije.

Poslije povratka u Bihać 2008. godine planirao sam investirati u jedan biznis – gradnju, kupovinu i prodaju nekretnina. Imao sam slovenskog partnera i podršku. To je naravno zaustavila recesija 2008. Retorika političara tad je bila između ‘Bog zna kad će se ovo završiti’ te ’teško će Bosna iz ovoga’. Posao kao gradskog arhtekte nisam dobio jer nisam bio član stranke. Moja je greška što se nisam više borio za svoje prave, ali tada je stanje bilo utopija.

Tad mi je porodica ponudila da svoj život pokušamo započeti u Australiji. Ubrzo je i moj prvi sin bio na putu. Izbor se je sužavao, a opcija je sve bilo manje. Sad nas je četvero i planovi su na stolu da se jednog dana vratimo u BiH mada za takve planove nismo ispunili sve uslove.

Na sastanku sa gradonačelnikom Sidenya Franckom Carboneom

S kojim se problemima bh. dijaspora susreće u Australiji, a s kojim u odnosu prema matičnoj zemlji?

Pritanja dijaspore nisu ekonomske prirode. Oni su sve više okrenuti saradnji sa maticom, sa Bosnom i Hercegovinom. Na kraju dana, dijaspora je u budžet BiH godišnje doprinosila između 3,5 do 4,5 milijardi KM – nešto u direktnom slanju para, ali I kroz humanitarne akcije, vjerske obaveze prema hrišćanskoj i islamskoj zajednici, a onda onaj kapital koji se donese u resursima, džepovima i sl. Mi od države ne zahtjevamo pare, već malo sluha, saradnje i dijaloga.

Jedan od problema je da naši diplomati nisu često kvalifikovani za taj posao. Nisu to diplomati koji su obučeni, iskusni i znaju šta rade. Često se desi da dođu u uređeno stanje, a potom odnose unutar zajednice unazade i ostave dosta toga za nas da rješavamo. Mi smo u Australiji imali samo dvojicu diplomata da se mogu nazvati diplomati, ostali su tu bili na plaćenom godišnjem odmoru. Naravno, da je upravo taj odnos matice sa dijasporom koji ne želimo.

Mišljenja sam da uz prave diplomate, Bosna i Hercegovina i dijapspora može odraditi ogromne projekte još neviđene u Bosni i Hercegovini.

Koliko je novim generacijama, koje su rođene u Australiji, uopšte bliska BiH?

Sve manje. Iako je Bosne sve bliža što se tiče skraćenih letova avionom, ipak se mentalni odnos prema Bosni mijenja. Drugačije je kad se rodite negdje, tu odrastete, prihvatite to kao svoje. A drugačije je kad tu državu s vremene na vrijeme posjećivate. Vi imate ljude u Njemačkoj, Skandinaviji, Engleskoj koji godišnje samo jednom dođu u Bosnu i Hercegovinu. O Americi, Kanadi, Australiji da ne govorimo. Ali ima mladih koji su izrazito vezani za Bosnu, za kulturu, i često putuju da dožive što više Bosne. To možemo vidjeti po cijeloj dijaspori.

Takve pojedince treba povezivati u jedan network i sa njima graditi dalje idejne projekte, jačati te smisliti kako sačuvati taj sentiment prema Bosni i Hercegovini.

Kako Vi sa tako velike udaljenosti, naviknuti već na život u uređenoj državi, vidite BiH? Šta Vam najviše smeta, a šta Vas ljuti?

BiH je u zadnje dvije i pol decenije postigla jedan značajan pomak, razvoj i progres. To se može primijetiti tek onda kad dođete u svoj rodni kraj pa vidite da su za godinu ili dvije gradovi i čaršije promijenili izgled. To nisu oni gradovi koje smo nekada znali. Bosna se mijenja. Potencijala za razvoj je mnogo. Ono što nas svaki put uznemiri jest kompleksna birokracija za nešto jednostavno. Samo da „izvadite“ jedan dokumenat treba vam drugih pet i jedan dokumenat što nikome ne treba, ali da se nađe za svaki slučaj. Korupcija je dosta vidljivija i često nije prikrivena. Dešava se ispred vaših očiju. To je ono gdje se radnicima u državnom sektoru daju manje plate, a onda oni sebi nakupe bakšiša preko ‘raznih hedija’. Kada red za neku jednostavnu stvar postane duži nego što je realno i mi iz dijaspore često upadnemo u zamku korpucije – hajde samo da se što prije riješimo ‘bolova čekanja’.

Bosna će se morati kada tad uhvatiti u koštac sa sistemskom korpucijom. Očekivao sam da će na ovim zadnjim izborima (2020.) biti više političkih stranaka koje će obećati obračun sa korpucijom, a na kraju završi da su skoro sve – sem par njih – korumpiranje ili su dio piramide sistemske korupcije. To je sigurno jedan od faktora zbog kojeg mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine. Teško se boriti protiv toga.

Koji bi preduvjeti trebali biti ispunjeni da se ponovo vratite u matičnu zemlju?

Krenimo od primjera. Hrvatska je tamo 2005. godine imala jednu kampanju. Pozivali su mlade Hrvate iz dijaspore da se vrate u domovinu. Prvestveno one koji imaju neko znanje, akademske titule, uspješne biznise, mrežu visoko pozicionirani prijatelja i iskustvo, koja su Hrvatskoj bila potrebana. Sjećam se da se je povratak promovisao u hrvatskoj dijaspori, a da su to isto radile i hrvatske televizije. Pristupalo se sistemski. 

Mi moramo imati program povratka mladih kao nacionalni program, gdje će država imati jedan ured kroz koji će pojedinci i asocijacije iz dijaspore moći da saznaju kakvu struke treba država, općine, kantoni, privreda, turizam, obrazovanje. Mi imamo ekonomiju koja izdiše mada privrednici ne žele mjenjati standarde za rad, povećati plate ili stvarati uslove koji će upravo tim pojedincima iz dijaspore dati nadu za povrat.

Sidney: Park I. engleske flote Captain Cooka

Bitno je da se svakom povratniku, ako su oba ili jedan roditelji Bosanci ja Hercegovci, da im se po kratkom postupku da državljanstvo Bosne i Hercegovine, ako se za to steknu svi uslovi. Imate pojedince gdje oba roditelja su iz Bosne i Hercegovine, a da za života nisu upisali svoju djecu u bosansko državljastvo, jer je procedura često bolna i kompleksna. Takvim ljudima, ako za to iskaži interes, treba dati državljanstvo. Tako jednostavan program ima potencijal da privuče mnogo uspješne pojedince da investiraju u projekte značajne za državu ili pak za njihov rodni kraj. 

Ima tu još primjera od uspješnih država koje su uspjele mobilisati svoju dijasporu za ekonomski procvat kao što je Indija. Ali to je sad baška tema za neki drugi razgovor.

Kako vidite budućnost BiH, koliko je realan put u evropske integracije, imamo li mi kapaciteta za to. Da li nam nedostaje politička volja ili su druge prepreke u pitanju?

Evropski put ne znači da vi sjednete i čekate kad će EU doći vama. Bosna mora urediti svoje interne probleme. Potrebno je da se korak po porak radi prema EU. Da mi uradimo šta je do nas, koliko se traži, ali da na tom putu tražimo saveznike, prijatelje i one koji će na kraju dići ruku za nas. Dijaspira BiH je sigurno jedan od bitnih saveznika na tom putu. Brine me činjenica da je bh. diplomatija dosta opuštena, da političari smatraju kako će EU sve samo aminovati i nas ovakve – pomalo „uneređene“ – samo tako pustiti u svoj uređeni prostor. To je halucinacija i to se nikad neće desiti ako mi ne zasučemo rukave.

Kakva je mogućnost emigracije iz BiH u Australiju, koliko je to zaista teško, kakave uslove treba ispuniti.  SAD recimo imaju “green card” program, da li Australija ima nešto slično?

U Australija je lakše doći nego što mnogi misle. Ja sam od ministarstva za migraciju upoznat da imaju određene kvote, tj. koliko osoba na godišnjoj osnovi iz jedne države može ući u Australiju. Kada se te kvote ispune onda se čeka na novi godišnji ciklus. Dosta pojedinaca u Australiju ulazi preko studentske vize, tj. upišu se da nešto studiraju. Imaju tu i tzv. „skill“ vize. To j je viza za zanatlije ili profesije koje se traže u Australiji. I to se uredno može pratit. Znanje, a ne samo poznavanje engleskog jezika je veliki plus.

Šta Vam se najviše sviđa u Australiji,  ili s obzirom na širok pojam, šta Vam se najviše sviđa u području u kojem živite, a šta ne?

Australija je multikulturalna država. Bosanski jezik je priznat od strane Parlamenta Australije. Broji dokumenti se prevode u bosanski mada ima tu prostora za unapređenje. U nekom našem žargonu Australija imaju više od 150 raznih ‘konstitutivnih naroda’. Svi imaju jednaka (građanska) prava mada niko nema pravo na politički veto. Ovo je malo za šale na račun Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovo je ’najistočnija država’ južne hemisfere koja se ubraja u zapadne države razvijenog svijeta. Ekonomija države je ogromna, a samo 20-30% cijelokupne teritorije kontinenta je pitomo za život. Ostatak australije je brutalna pustinjska teritorija.

Nervira me da nas često zovu ‘daleka Australija’, jer se sa tim stvara stereotip da je bh dijaspora ovdje jako daleko, nebitna, i ko će se time baviti, imamo bližih država. A ako uzmete za primjer da Australija sama može uvesti sve iz BiH što privreda proizvede, isto tako da može biti ozbiljan ekonomski partner, onda ‘daleka Australija’ može biti bliža od susjednih država na Balkanu. Treba nam malo više mudrosti kad govorimo o Australiji, jer ima tu potencijala za saradnju na svim poljima. Tu nam treba i bolja ekonomska diplomatija.