Naslovnica Analize Migranti zarobljeni na Balkanu – taoci pandemije ili sistema?

Migranti zarobljeni na Balkanu – taoci pandemije ili sistema?

2204
Foto: EPA/Fehim Demir

Migrantsku situaciju na Zapadnom Balkanu zasjenila je pojava pandemije COVID-19, te je problematika oko pandemije postala top tema, kako za političare tako i za medije i javnost. Međutim, dešavanja vezana za migrantsku situaciju su i dalje aktuelna te su ipak druga tema po zastupljenosti u medijima, a koja je sa globalnog nivoa zahvatila i prostor našeg regiona. Evidentno je da je veliki broj migranata, izbjeglica i tražitelja azila (ljudi u pokretu) zadnjih mjeseci ostao “zaglavljen” u državama zapadnobalkanskog regiona, posebno posljednja četiri mjeseca, jer su zbog ograničenja u kretanju i drugih mjera na smanjenju širenja pandemije, većina ljudi u pokretu odustala od pokušaja prelaska granica. Tako da je većina njih smještena u prihvatnim centrima, određeni dio njih je smješten u napuštenim objektima u gradovima u kojima su inače locirani prihvatni centri, a manji dio ljudi u pokretu koji imaju finansijska sredstava je iznajmio stanove ili sobe u kojima privremeno borave. Više istraživanja i anketa koje su rađene sa ljudima u pokretu je pokazao da većina ne pomišlja da se zaustavi u državama Zapadnog Balkana, svi imaju isti cilj, a to su države zapadne Evrope, prije svega Njemačka, Francuska, Velika Britanija i skandinavske države.

Analiza statističkih pokazatelja

Prema novim podacima UNHCR-a za period od 01. januar do 16. maj 2020. godine, većina migranata, izbjeglica i tražitelja azila (ljudi u pokretu) na zapadnobalkanskoj ruti dolazi iz Grčke koja im je prva stanica na ovoj ruti. Čak je njih 9.800 u ovom periodu iz Grčke stiglo u Sjevernu Makedoniju, u Albaniju 3.260 i na Kosovo 30. U Srbiju je najviše ljudi u pokretu stiglo iz Sjeverne Makedonije 4.480, zatim sa Kosova 970 i iz Albanije 100, iz Bosne i Hercegovine (BiH) je stiglo njih 90 i iz Bugarske 50. Najveći broj ulazaka migranata, izbjeglica i tražitelja azila u Bosnu i Hercegovinu (BiH) je bio iz Srbije 2.450, zatim iz Crne Gore njih 1.250, dok je njih 910 došlo u BiH sa nepoznate lokacije,  a na prostor države BiH iz Albanije je došlo 50 ljudi u pokretu.  Način kretanja ljudi u pokretu te brojčani pokazatelji potvrđuju da oni stignu u jednu od država EU (Grčka), pa zatim prelaze barem dvije države koje nisu u EU, da bi se uglavnom probili do druge države članice EU-Hrvatske. Većina ljudi u pokretu iz Grčke ulazi na teritoriju Sjeverne Makedonije, te daljim kretanjem polovina njih ulazi na prostor Srbije. Dok na teritorij BiH više od polovine ljudi u pokretu ulazi sa prostora Srbije, a četvrtina njih dolazi iz Crne Gore.

Kada se govori o državama porijekla migranata, izbjeglica i tražitelja azila na zapadnobalkanskoj ruti za period od 01. januara do 30. aprila, stanje je sljedeće:

1. Afganistan – 7.500

2. Pakistan – 5.000

3. Sirija – 2.900

4. Maroko – 2.800

5. Irak – 1.000

6. Bangladeš – 900

7. Alžir – 800

8. Indija – 600

8. Iran – 600

9. Egipat – 400

10. Palestina – 400

11. Libija – 300

12. Turska – 100

13. Tunis – 100

Od 13 država iz kojih dolaze migranti i izbjeglice, samo u njih pet se vode ratovi ili traju sukobi i oružano nasilje, dok iz preostalih država migranti odlaze prvenstveno zbog ekonomskih razloga, te zbog ugrožavanja ljudskih prava.

Broj migranata, izbjeglica, tražitelja azila i ostalih ljudi u pokretu u državama Zapadnog Balkana  zaključno sa 30. aprilom 2020. godine je sljedeći: Crna Gora 189, Sjeverna Makedonija 190, Albanija 234, Srbija i Kosovo 9429*, Bosna i Hercegovina 9257. U tom periodu, broj novih dolazaka u države Zapadnog Balkana je u prosjeku za 50 posto manji u odnosu na isti period prošle godine. Najmanji broj novih dolazaka migranata, izbjeglica i tražitelja azila je bio na Kosovo gdje je zabilježeno 682 nova dolaska, zatim u Crnu Goru sa 1.229 novih dolazaka, slijedi Albanija sa 3.299, zatim Bosna i Hercegovina sa 4.666, pa Srbija sa 6.359 i na kraju najviše novih dolazaka zabilježeno je u Sjevernoj Makedoniji, ukupno 10.131.  Zaključno sa 30. aprilom 2020. godine u državama Zapadnog Balkana smješteno je 19.299 migranata, izbjeglica i tražitelja azila. Od ukupnog broja novih dolazaka oko 4 posto su žene, dok je evidentirano 1.174 djece (ukupno djeca bez pratnje i djeca sa roditeljima).

Zanimljivo je promatrati broj aplikanata za azil u državama dolaska za period do 30.aprila 2020. godine. Najmanji broj aplikacija za azil je podnesen u Sjevernoj Makedoniji – 659, a zatim u Bosni i Hercegovini – 860, onda dolazi veliki skok po broju aplikacija za azil, pa je sljedeća Crna Gora sa 2.428, slijede Srbija i Kosovo* (Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1244) sa 2.928 i na kraju Albanija sa čak 7.838 podnesenih aplikacija za azil. Najveći broj podnositelja aplikacija za azil dolazi iz Sirije 3.984, Iraka 3.967, Maroka 1.981, Afganistana 1.614, Alžira 1.012, Pakistana 585, Irana 521 i najmanji broj je iz Turske – 11, a iz ostalih država je je ukupno 1.614. Navedeni podaci pokazuju da BiH uopšte nije poželjna niti atraktivna za ljude u pokretu u smislu da traže azil, što odudara od populističkih priča da će se ovi ljudi zadržavati ili čak nastaniti na prostor BiH.

Pravni i humanitarni problemi ljudi u pokretu u Grčkoj i Albaniji

Prema medijskim izvještajima i izvještajima organizacija za zaštitu ljudskih prava, stotine ljudi u pokretu kojima je u martu određen pritvor i kojima je uskraćen pristup azilu prema grčkom hitnom zakonu i dalje su “zaglavljeni” u dva migrantska objekta na kopnu u Grčkoj. U martu je Grčka donijela hitnu uredbu kojom se sprječavaju migranti bez dokumenata koji su stigli u tu zemlju da traže azil. Privremena presuda bila je odgovor na najavu Turske da su vrata Evropi “otvorena” – što je dovelo do blizu 3.000 ljudi koji su u martu prešli kopnenu i morsku granicu Grčke. Prema kontroverznoj uredbi, migranti su automatski zatvoreni u Grčkoj bez pristupa postupku azila i otpremljeni su u zatvorene pritvorske centre na kopnu. Odatle su trebali biti deportirani u svoje matične države ili vraćeni u Tursku. Do sada, niko nije deportiran. Više od mjesec dana nakon ukidanja uredbe o hitnoj pomoći, migranti – uključujući trudnice, malu djecu i maloljetnike bez pratnje – ostaju u dva objekta na kopnu. Ovakvo stanje kada su zatvoreni na malom prostoru, u mentalnom smislu utiče na ljude u pokretu, te vrlo lako mogu postati dodatno neurotični ili čak agresivni, što može voditi u nasilje i nesigurnost.

U Albaniji je u zadnje tri godine povećan broj ljudi u pokretu, a sve je više primjedbi na nehuman odnos u smislu smještaja, ishrane i osiguranja drugih uslova shodno međunarodnim standardima i regulativama UN-a i EU. Albanija je inače država tranzitna za ljude u pokretu sa Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike koji se preko Zapadnog Balkana pokušavaju domoći zapadne Evrope. Glavni način ulaska u Grčku je čamcima preko Egejskog mora, uglavnom iz Turske te produžavaju put prema Crnoj Gori ili Kosovu. Prema podacima odjeljenja za granicu i migracije državne policije u zadnjih godinu dana preko 12.000 ljudi u pokretu je evidentirano i privedeno na albanskoj granici, najviše ih je iz Sirije, Iraka i Maroko. Albanija ima dva prihvatna centra – glavni u gradu Babrru i zatvoreni centar u selu Karec, u koje može stati oko 400 ljudi.

Nedovoljan broj smještajnih kapaciteta, loši uslovi smještaja, nedovoljne količine hrane i higijenskih potrepština, dovodi do reakcija aktivista za ljudska prava. Međutim, vlasti navode da daju sve od sebe kako bi osigurali osnovne uslove za smještaj ljudi u pokretu, ali pravdaju određene nedostatke činjenicom da je i sama Albanija siromašna. Zbog neadekvatnih uslova i smanjenih mogućnosti kretanja zbog pandemije COVID-19 i u Albaniji je primjetna nervoza među migrantima, te je zabilježeno više incidenata, kako među samim ljudima u pokretu, tako i između njih i lokalnih mještana, a zabilježeni su i primjeri nasilja prema migrantima od strane policije.

Mjere ograničenja kretanja utiču na mentalno zdravlje

Očekivano je da period nekretanja od četiri mjeseca dodatno uticao na zdravlje ljudi u pokretu, kako na fizičko tako i na mentalno zdravlje. Zbog toga ne treba da iznenade informacije koje pristižu posljednjih dana, a odnose se na incidente među migrantima, kao i na incidente koje izazivaju migranti (paljevine objekata, provale u vikendice i napuštene kuće) u većini država regiona. O psihološkim posljedicama po ljude u pokretu koji su mjesecima zadržani u zatvorenom prostoru ili sa ograničenim kretanjem u blizini prihvatnih centara, govori psiholog Sanja Dabović.

“Migranti koji su se sticajem okolnosti našli unutar zatvorenih kampova, suočeni sa merama ograničenja kretanja tokom pandemije COVID-19 mogu biti izloženi različitim teškoćama na polju mentalnog zdravlja. Ovi, novi rizici dodatno narušavaju psihološku stabilnost ove ranjive populacuje čiji su pripadnici već preživeli različita dramatična i stresogena iskustva.”

Neadekvatni uslovi smještaja koji su još uvijek takvi u većini prihvatnih centara, zatim različita mentalna stanja koja su posljedica već preživljenih trauma u državama porijekla ili tokom višemjesečnog putovanja, kao i posljedice mjera protiv širenja pandemije, dodatni su okidači koji mogu uticati na psihološki sklop ljudi u pokretu.

“U skučenim uslovima boravka unutar kampova mogu se javiti lakše neugodnosti kao npr.stres i anksioznost, ali nije isključena ni pojava ozbiljnijih poremećaja: depresije, psihosotičnih ispoljavanja ili bipolarnih poremećaja. Mentalni poremećaji, naročito posttraumatski stresni poremećaj često su zastupljeni kod izbegličke populacije, a pojava COVID-a 19 može samo da potencira postojeću anksioznost naročito ukoliko migranti nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj nezi ili neophodnim informacijama na njima razumljivom jeziku”, mišljenja je Dabović.

Ono što je posebno zabrinjavajuće kod ljudi u pokretu je stanje kod djece, pogotovo ako znamo da je najmanje 1.170 djece evidentirano do 30. aprila 2020. godine u državama Zapadnog Balkana, od čega je preko 10 posto njih bez roditeljske pratnje.

“Boravak u zatvorenom prostoru naročito može biti teško iskustvo sa decu, to iskustvo postaje još traumatičnije ukoliko u kampu borave bez pratnje roditelja. U datim okolnostima nadležne institucije uz dragocenu podršku međunarodnih humanitarnih organizacija nastoje da angažuju raspoložive resurse kako bi se navedene teškoće redukovale u cilju smanjenja njihovog nepovoljnog učinka na sveukupno psihofizičko blagostanje ove ranjive populacije. Međutim, nemamo pravih pokazatelja koliko uspijevaju u tome, odnosno nema relevantnih istraživanja koja bi bila jako korisna za sve države u kojima borave deca migranti”, poručuje Dabović.