Naslovnica Lifestyle NAŠA KOLUMNA: Ifeta Lihić – Ruže i krateri

NAŠA KOLUMNA: Ifeta Lihić – Ruže i krateri

Poruka za Osmi mart je suvišna jer je Osmi i danas, i sutra i četrnaestog februara za one koji ustaju protiv etnonacionalnog heteropatrijarhalnog mediokriteta. A za one koji čupaju ruže, a ostavljaju kratere, danas je dan da se prisjete šta se sve može roditi iz otpora

343

Povodom ovogodišnjeg 8. marta osjećam se pozvano osvrnuti se na Bosnu, Evropu i svijet koje i dalje ujedinjuje patrijarhat. Ne brine me toliko antivakserska propaganda koliko simultano jačanje ekstremno desničarskih politika i još strašnije od toga, oglušivanje na njihov marš.

Naučili smo krenuti od pretpostavke da je Istok zaostao i protiv ljudskih prava i sloboda, pa se ni ja neću puno čuditi na to da moje kolege leže u egipatskim zatvorima jer su aktivisti za ljudska prava, niti da su zbog TikToka influenserke osuđene na dvije godine zatvora, niti da su tri afganistanske novinarke upucane, niti da se i dalje bičuju žene koje hodaju gologlave, niti da je ministrica za ravnopravnost spolova u Japanu protiv iste.

Lihić: U našoj avliji se isto puši jer ženu treba u ludnicu kada poznaje zakon, kada ne trpi nasilje…

Krenut ću prvo iz komšijske avlije. Kao studentica Ženskih i rodnih studija na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti svjedočila sam okrunjenju (ali ne i trijumfu) mađarskog neofašizma i evropske impotentnosti. Kako je moguće da je u srcu liberalne Evrope premijer oslobađa plaćanja taksi majke koje rode četvero ili više djece kako bi se podigao natalitet, ojačala nacija i utoliko smanjila potreba za migracijama?

Da nije plod Orbanove fantazije da pod Mađarskom zastavom mali Mađari marširaju dok im očevi čuvaju granice mađarskog suvereniteta a majke dojilje othranjuju braću i sestre, mogla bi se konačno ostvariti ona feministička utopija da su žene plaćene za kućni posao.

Ovo je ipak vijest stara dvije godine koja je prošla začuđujuće nezapaženo. Nešto novije bile bi da se u Mađarskoj zabranjuje izučavanje rodnih studija, da vlast porobljava Akademiju za teatar i film, da se uvode porodične studije i snimaju zastrašujući videi upućeni migrantima ni manje ni više nego na mađarskom. Ostavljam Mađarsku po strani jer danas u oči upada vijest da je Švicarska na referendumu sa 51.2% izglasala zabranu burke.

Opet građanstvo prihvata ekstremnu desnicu i opet je žensko tijelo najpogodnije za rat protiv ekstremizma. Komad ženske odjeće razderan je zatezanjem zaraćenih strana terorista i liberalista. Zar će opet otkrivati ženska lica jer muškarcima kojih se boje ne mogu ništa do da one slične njima pljuju i izguruju s granica Unije? Zar je opet došlo do toga da lice mora biti otkriveno da se vidi čist obraz?

U našoj avliji se isto puši jer ženu treba u ludnicu kada poznaje zakon, kada ne trpi nasilje, kada prekine šutnju, kada želi nekonvencionalnu ljubav, kada ustane da podrži one u Mađarskoj, i na Bliskom Istoku, i u Švicarskoj, i u Hrvatskoj, i one izbjegle, i one koje nisu prepoznali jer nisu konstitutivne. Poruka za Osmi mart je suvišna jer je Osmi i danas, i sutra i četrnaestog februara za one koji ustaju protiv etnonacionalnog heteropatrijarhalnog mediokriteta. A za one koji čupaju ruže, a ostavljaju kratere, danas je dan da se prisjete šta se sve može roditi iz otpora. 

(autorica je magistrica ženskih i rodnih studija)