Naslovnica Analize Alma Zadić i nova Vlada u Austriji kao (ne)mogući eksperiment

Alma Zadić i nova Vlada u Austriji kao (ne)mogući eksperiment

Bijes mnogih desničara da će neko ko nije „njihov“, a na sve to jedna mlada i kompetentna žena, postati ministarka u „njihovoj“ zemlji, je očigledno toliko velika da prelazi granice onoga sto politička, a sira javnost mogu i smiju prihvatiti

260
Zadić: Postala i simbol za nešto novo (Foto: AA)

Karl Kraus, jedan od najznačajnijih austrijskih pisaca, satiričara i kritičara s početka 20. stoljeća, u njegovom centralnom djelu „Zadnji dani čovječanstva“ opisuje Austriju kao „pokusnu stanicu“ ili eksperiment za kraj svijeta, prenosi Radio Sarajevo.

Krajem 2017. godine, kada je mlađahni šef konzervativne Narodnjačke stranke, Sebastian Kurz, formirao koaliciju s desno-ekstremnom Slobodarskom strankom Heinz Christiana-Strachea, Austrija je zaista izgledala kao pokusna stanica za desničarsko-populistički novi talas koji je zapljusnuo velike dijelove Evrope poslije izbjegličke krize 2015. i 2016. godine.

Piše: Dr. Vedran Džihić 

Nekoliko ogromnih skandala kasnije i poslije političkog samoubistva s predumišljajem Strachea na Ibizi, Austrija se u evropskim medijama opet pojavljuje pod metaforom pokusne stanice, s tim što se ovaj put na nju gleda kao na politički eksperiment jedne – kako je sam Kurz rekao – konzvertivno-desne stranke i jedne stranke središnje ljevice, naime Zelenih.

Migranti i islam

Izborni pobjednici prošlih parlamentarnih izbora – Narodna stranke i Zeleni – su poslije više od dva mjeseca pregovora sklopili koalicioni sporazum, partijski gremiji su ga tokom zadnja dva dana potvrdili, i sad samo još ostaje da predsjednik Austrije, također prvi evropski „zeleni“ predsjednik, potvrdi Vladu.

Ugledni njemački ljevičarski časopis, Die Tageszeitung (Dnevne novine), je ovu nejednaku i za Evropu do sada nepoznatu vrstu koaliciji stavio pod moto „Deportacija – ali bez štetnih gasnih emisija“, upućujući na ogroman ideološki jaz između dva koaliciona partnera i samim tim i jednu novu, da ga nazovemo kreativnu, vrstu koalicionog sporazuma.

Zeleni, naravno, nisu prvi put u Evropi u strukturama vlasti, ali je ovo prvi put da se nalaze u svojevrsnom solo koalicionom partnerstvu s jednom konzervativnom strankom. I to ne s bilo kojom konzervativnom strankom, već sa strankom koju je Sebastina Kurz, koji je inače sa svojih 33 godine već i bivši ministar vanjskih poslova, te bivši i novi kancelar jedne članice EU, pretvorio u jednu neoliberalno-konzervativno-desničarsku stranku.

Iza nove stranačke boje, tirkizne, krije se od 2017. godine do danas jedna izrazito populistička i desničarska restriktivna politika prema migrantima, koja je Kurza dovela na vlast i  uvela ga u za takvu vrstu politike gotovo prirodnu vrstu koalicije s desno-esktremnom Slobodarskom strankom.

Iako je izgubio „prirodnog“ prirodnog koalicionog partnera, slobodarske desničare, Kurz u koalicionom sporazumu nije gotovo ni milimetra odstupio od njegovih tvrdih stavova po pitanju migracije. Tako da u sporazumu nalazimo i krilaticu o borbi protiv “političkog islama”, ideju preventivnog zatvora za osobe od kojih prijeti opasnost (a tu misli prije svega na migrante) ili uvođenje zabrane pokrivanja maramom u školama do 14 godine života.

„Deportacija – ali bez štetnih gasnih emisija“, kako veli Die Tageszeitung, je metafora iza koje se vidi centralni problem Zelenih u ovoj koaliciji. Upravo Zeleni su zadnjih godina vehementno kritikovali ovakav kurs Sebastiana Kurza, a sada se nalaze u koaliciji u kojoj se potpisali sporazum koji u suštini još jednom potvrđuje Kurzovu politiku.

Role model za Evropu

Tu dolazimo do noviteta na austrijskoj političkoj sceni i možda i do momenta koji će postati uzor za neke druge evropske političke scene. Ovaj sporazum jeste maksimalni test ideološke fleksibilnosti Zelenih, i oni su toga svjesni.

Oni su insistirali na mjerama za zaštitu okoliša i borbe protiv klimatskih promjena, i tu su barem na papiru i u obliku velikog „super-ministarstva“ za okoliš, infrastrukturu saobraćaj, energiju, tehnologiju i  inovaciju, dobili šansu da ostvare ono što su obećali – da Austrija, uz niz mjera, do 2040. godine postane prva klimatsko-neutralna zemlja. Zauzvrat su prihvatili kompromis, pozivajući se na „etičku odgovornost“ za zemlju, konstantno ponavljajući da ne žele da dopuste da alternativa – povratak radikalne desnice na vlast – postane stvarnost i normalnost u zemlji.

Impresivno je doista kako Zeleni shvataju kompromis i kako su popločali put ka preuzimanju ovakve vrste odgovornosti. Oni unutar stranke imaju otvorenu diskusionu i konfliktnu kulturu, ne boje se razlike u argumentima, ne traže jednoumlje i niverliranje razlika već ih poštuju i njeguju. To se pokazalo i na partijskom Kongresu, koji je održan u subotu i na kojem je široka demokratska baza funkcionera i angažovanih građanki i građana direktno upitana da li podržava koalicioni sporazum.

Debata je bila burna, ali fer, otvorena, jednakopravna. Meni se čini da je upravo ovo jedan novi i važan model demokratskog i participativnog odlučivanja te partijske otvorenosti i demokratičnosti, koju – usput primijećeno – jako rijetko možemo naći u domaćim političkim strukturama u BiH i u široj regiji.

U svakom slučaju koalicioni brak između konzervativaca i Zelenih neće biti jednostavan. Biće dovoljno konflikta, debata će biti široka i pluralistična, možda na momente i žestoka. Ali ako Zeleni održe i na neki način pragmatičaru i populistu Kurzu nametnu tu novu vrstu debatne i političke kulture, nova koaliciji u Austrija bi zaista – kako su istakli u kolumni New York Times – postati „role model“ za Evropu, a prije svega za Njemačku. Tamo su izbori planirani za 2021. godinu, i Zeleni su trenutno u svim ispitivanjima javnog manjenja najjača stranka u Njemačkoj, i kako stvari stoje i u najmoćnijoj evropskom državi ćemo imati novu političku konstelaciju sa Zelenima u centralnoj ulozi.

Iz perspektive Bosne i Hercegovine najvisepaznje je izazvao izbor 35.

godišnjeTuzlanke Alme Zadić za novu ministricu pravde. Ministarstvo pravde je jedno od centralnih ministarstava u novoj Vladi, i Zeleni su upravo o domeni pravne države i vladavine prava obećali mnoge reforme. Prije svega su obećavali totalnu transparentnost finansiranja političkih stranaka i svih političkih zvaničnika i javne uprave. Za Almu Zadić je ovo veliki uspjeh i u isto vrijeme velika odgovornost. Zadatak nije nimalo lak.

Alma na udaru

Pored ove politike dimenzije, koja je po meni centralna, Alma Zadić je u debatama zadnjih dana postala i simbol za nešto novo i do sada nepoznato u Austriji. Ona je  prva žena s migrantskim porijeklom koja će preuzeti ministarsku poziciju u Austriji, i naravno, prva Austrijanka porijeklom iz Bosne i Hercegovina na ovako važnoj funkciji.

Ona je tek sa 10 godina kao izbjeglica došla u Austriju i radom, trudom i upornošću se izborila za njeno mjesto u društvu. Ona je danas ponosna Austrijanka, ali isto tako i svjesna svoga porijekla. I ona je potvrda činjenice koju veliki dijelovi austrijskog društva i stanovništva i dalje rado negiraju, naime činjenice da je Austrija imigrantsko društvo, a ne ekskluzivno društvo „autohtonih“ Austrijanaca, kako ga desničari, a i veliki dio konzervativaca vide.

Upravo ova nova normalnosti, normaliziranje činjenice da svi građani ove države– barem teorijski – mogu da odlučuju u njoj i budu ponosni na nju, je razlog zašto je Alma Zadić zadnjih dana izložena žestokim rasističkim i seksističkim napadima u socijalnim medijima.

Bijes mnogih desničara da će neko ko nije „njihov“, a na sve to jedna mlada i kompetentna žena, postati ministarka u „njihovoj“ zemlji, je očigledno toliko velika da prelazi granice onoga sto politička, a sira javnost mogu i smiju prihvatiti. Ovi napadi na Almu Zadić zasigurno neće prestati tek tako. Nadam se da će biti povod za još jednu, još intenzivniju debatu o tome kako i na koji način se boriti protiv svakodnevnih rasizama i seksizama, ne samo u Austriji već i u cijeloj Evropi.

A trebalo bi biti sasvim normalno. Trebalo bi biti normalno da u jednom imigrantskom društvu na centralnim pozicijama u austrijskoj politici imamo mnogo vise osoba porijeklom iz Bosne, Srbije, iz Turske, iz Nigerije ili iz Sirije.

Svi oni su stanovnici ove zemlje. Nažalost, samo poimanje austrijske nacije, obrazovni sustav, restriktivni zakoni o državljanstvu, a počesto i latentni i otvoreni rasizmi su i dalje prepreka ka ovom cilju. I put je još dugačak. Ako uspjeh Alme Zadić otvori prostor za širu debatu o pitanju pripadnosti u austrijskom društvu, o principima inkluzije, jednakopravnosti i jednakosti, onda će i njena – simbolička i realna – zasluga biti još daleko veća.