Naslovnica Analize ANALIZA: EU nije samo cilj, već i politički mentor i partner

ANALIZA: EU nije samo cilj, već i politički mentor i partner

Moramo se nekako izvući iz okvira razmišljanja o zajednici koja sebi osigurava vlast da bi riješila određene problema u kontekst rješavanja problema za koje i prema kojima je potrebno kreirati strukture vlasti te na taj način i u tom smislu konfigurirati zajednicu

158

Šta bi trebala podrazumijevati europeizacija Balkana i Bosne i Hercegovine? Zašto insistiramo na članstvu u nečemu što je toliko nepoznato čak i zemljama članicama, što je prepuno kontroverzi i nerazjašnjenih dilema, protivnih čak, suprostavljenih interesa, neodgovorenih pitanja…? Šta je to što u Europi i od Europe Bosna i Hercegovina može dobiti, naučiti, čime se može opskrbiti? Koje su to prednosti, a koje mane članstva u Europskoj uniji? Po čemu se situacija u Europskoj uniji, vještačkom spoju mnoštva gotovo potpuno različitih zemalja, nacija, naroda, etnija, političkih uređenja, demokratskih i drugih načela, historija, zaleđa… razlikuje od bosanskohercegovačke i po čemu je EU bolja od BiH? Zašto bismo se uopće trudili europeizirati Bosnu i Hercegovinu (i Balkan) kad se i u Europskoj uniji već sasvim glasno govori o balkanizaciji Europe? Iskreno, odgovor na sva postavljena i nepostavljena pitanja mogao bi stati u jednu rečenicu, čak u jednu jedinu riječ pisanu malim ili velikim početnim slovom – Pravila!

Globalno tržište

Načelno i, uglavnom teorijski, pristupanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, odnosno, svim euroatlantskim integracijama uključno i NATO, definira se kao prioritetan i strateški cilj čije ostvarenje bi BiH omogućilo intenzivniji razvoj vlastite ekonomije i znakovito olakšalo nastup na europskom i svjetskom / globalnom tržištu, ne samo u smislu robe i proizvoda, nego i na onome koje podrazumijeva nematerijalnu razmjenu, odnosno, prisustvo na polju internacionalne kulture ali i politike.

S druge strane, članstvo u EU za BiH nije samo cilj nego se EU u konkretnom slučaju javlja kao jamac stabilnosti i sigurnosti u zemlji i u tom smislu, postaje i sredstvo za privlačenje investitora u svim domenima investicija, ali i politički mentor i partner koji u samom pretpristupnom periodu pomaže društvenom, političkom i administrativnom uređenju zemlje.

Nadalje, prenošenjem dijela suvereniteta sa razine Bosne i Hercegovine kao države na nadnacionalnu zajednicu odnosno na razinu zajedničkog odlučivanja u EU, makar i u oblastima nad kojima ona ima isključivu nadležnost poput pitanja unutrašnjeg tržišta i carinskih tarifa, potom iz domena ekonomske i monetarne politike, zajedničke poljoprivredne politike, zaštite životne sredine…, umnogome bi pojednostavilo i olakšalo odlučivanje na državnoj razini BiH koje je, načelno, gotovo stalno blokirano različitim stranačkim, partijskim, nacionalnim ili, pak, liderskim interesima.

Na ovaj način, članstvom u EU, njenim nadnacionalnim suverenitetom i poštivanjem načela supsidijarnosti, odnosno, preuzimanjem obaveze provođenja odluka donesenih na višoj razini odlučivanja smanjila bi se, ako ne i ukinula, praksa blokiranja rada institucija Bosne i Hercegovine iz bilo kojih partikularnih interesa.

Provođenje propisa EU je s jedne strane važan dio pregovora o pristupanju, a njihovo implementacija jedan od najznačajnijih elemenata članstva. U tom smislu Bosna i Hercegovina obavezna je uskladiti pravnu regulativu i praksu sa pozitivnim zakonskim i normativnim aktima i pravilima EU – od sposobnosti države da realizira usvojene propise u velikoj mjeri ovisi i napredak u pregovorima – ali to bi u konačnici od BiH konačno načinilo pravnu državu u punom smislu te riječi. Osim toga, usklađivanjem domaćeg zakonodavstva i pravosuđa, odnosno, zakona i propisa sa važećom pravnom regulativom u EU uveliko bi se olakšala i komunikacija i trgovina.

Naime, ujednačavanjem standarda domaća privreda bila bi znakovito konkurentnija, imala bi neusporedivo veće tržište, privredni kapaciteti i prirodni resursi Bosne i Hercegovine postali bi zanimljiviji i privlačniji za strana ulaganja, vjerovati je da bi došlo do otvaranja novih ili proširenja starih proizvodnih kapaciteta što bi osiguralo nova radna mjesta i poboljšalo standard stanovnika BiH, a to – sve – ne ide u prilog vladajućim političkim subjektima u Bosni i Hercegovini doboko uvezanim sa privatnim, tajkunskim kapitalom u zemlji. U tom smislu nisu bez značaja ni pravne, zakonske i normativne oblasti koje primarno i prioritetno treba urediti.

Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, te prioritetne oblasti su zaštita konkurencije i državne pomoći, oblast intelektualne svojine, sistema javnih nabavki, standardizacija, ovlašćivanje i ocjena usklađenosti sa tehničkim propisima, zaštita potrošača, računovodstvo, finansijske usluge, saobraćaj, zdravlje i sigurnost na radu, zaštita podataka, jednake mogućnosti za muškarce i žene…, odnosno, sve oblasti u direktnoj vezi sa ostvarivanjem četiri osnovne slobode (slobodnog protoka ljudi, kapitala, roba i usluga) te sa uspostavljanjem unutrašnjeg tržišta. Naravno, preostaje cijeli niz drugih oblasti koje će u daljem toku procesa pridruženja trebati uskladiti od poljoprivrede, carinske unije, preko zaštite životne sredine, do regionalne i strukturne politike.

Historija ukazuje na načine i puteve formiranja i konstruiranja nacionalnih identiteta naroda zemalja članica Europske unije kao i bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda; čini se da nema puno razlika u tim procesima. Isto tako, nijedna od poznatih činjenica ne ukazuje da su ti narodi oduvijek i zauvijek, da sutra neki mogu nestati, a novi nastati bilo kojim zamislivim procesom. Zašto onda nema većeg stupnja suradnje, izgradnje nekog i nekakvog zajedništva – bilo u EU ili u BiH – temeljem povjerenja i solidarnosti – makar u minimalnim mjerljivim jedinicama?

Ništa bez mešetarenja

Odgovor je, makar što se tiče Bosne i Hercegovine, prilično jasan i nedvojben: zbog etnonacionalnih / etnonacionalističkih političkih autosubjektivizacija koje samo u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini imaju smisla kao politički faktori. Oni su kreirali ozračje – temeljem dejtonskog Ustava, Anexa IV Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu – prema kojem se bez njih, konstitutivnih naroda, a kasnijim mešetarenjima bez njihovih političkih autosubjektivizacija, ne može učiniti ništa. Time su sebi stvorili idealnu poziciju za (dugo)trajno vlasništvo nad vlasti i, najvažnije, nad javnim resursima ove zemlje koji po pravu i pravdi pripadaju svim njenim stanovnicima / građanima.

Što se tiče Europske unije, Lisabonskim ugovorom koncept naroda rezerviran je za zemlje članice, što ukazuje na činjenicu da će demokratija u Uniji biti uređena odvojeno od koncepta demosa. To nas podstiče da pokušamo razmišljati o demokratiji bez (jedinstvenog) demosa ili da pokušamo osimisliti funkcionalan ekvivalent konceptu demosa koji bi imao smisla ne samo na bosanskohercegovačkoj razini, nego bi kao takav bio prihvatljiv i Europskoj uniji i pomogao Bosni i Hercegovini na njenom integracijskom putu.

Zašto bi se isključila činjenica da je identitet moguće utemeljiti u nekim drugim odredišnim elementima ljudskog bića, možda baš na ljudskosti ili, naprimjer, kulturi, a temeljem međuovisnosti, osjetljivosti (među)nacionalnih pitanja i zajedničkim projektima za opće dobro. Možemo li, ima li prostora za razmišljanje, da umjesto o demosu razmišljamo o potrebnim i dovoljnim uvjetima i procedurama za omogućavanje procesa formiranja zajedničke političke volje u programima i na projektima koji nemaju nikakav nacionalni, administrativni, birokratski… kakavgod, nacionalni predznak?  

Umjesto da žalimo što Bosna i Hercegovina – kao uostalom ni Europa / Europska unija – nema jedinstven demos, trebamo se zapitati šta je dobro u trenutnoj situaciji i kakvo opće dobro se može učiniti sa trenutnim rasporedom snaga i odnosa. Odnosno, još važnije: može li i hoće li preslikavanje nekog modela sa razine Europske unije na razinu Bosne i Hercegovine – ne nužno supranadležnosti ili supranacionalnog modela identiteta, nego jednake distrubucije pravde i pravednosti neovisno o identitetskom određenju pojedinca i / ili skupine – biti prihvaćeno bez ograda koje koncept demosa ima za demokratiju, genealoške logike, isključivosti, otpora svemu što je drukčije od trenutnog stanja.

Novi oblik vladanja

Nadnacionalni koncept bi, po načelnoj zamisli, umjesto društvenog kretanja ka zajedništvu obezvlaštenih i / ili ugnjetenih, sudionika, trebao insistirati na demokratičnijoj osnovi za sve nego što je to u praksi zajednica konstitutivnih naroda ili pripadnika tih naroda. Pitanje demokratije – radije demokratizacije – ne bi trebalo postavljati iz perspektive skupine potpuno identičnih i ograničenih naroda kojima sada pripada vlast i moć, nego iz pozicije, perspektive, vizije zajedništva koje i kakvo bismo trebali oblikovati i graditi u smislu izgradnje nekih novih oblika institucionalnog upravljanja, odnosno vladanja.

Moramo se nekako izvući iz okvira razmišljanja o zajednicikoja sebi osigurava vlast da bi riješila određene problema u kontekst rješavanja problema za koje i prema kojima je potrebno kreirati strukture vlasti te na taj način i u tom smislu konfigurirati zajednicu.

Koncept naroda je preuzak, preprimitivan i preprevaziđen da bi uopće mogao (po)služiti kao polazna tačka za rješavanje iznimno složenih i teških problema i donošenje još ozbiljnijih i još složenijih odluka od kojih zavisi budućnost Bosne i Hercegovine, ali i dovoljno paradoksalno napose, i Europske unije. Narod je pojam sa nenabrojivim mnoštvom paradoksa koje je nemoguće razriješiti čak ni unutar najhomogenije nacionalne države. Funkcionalni ekvivalent za formiranje slobodnog javnog prostora koji trebamo mi u Bosni i Hercegovini vrlo je sličan onom za kojim tragaju i u Europskoj uniji, a da bi bio slobodniji i dobrohotniji, ne smije se temeljiti na snagama korištenim za proces izgradnje (etnonacionalnih) identiteta.