Naslovnica Istaknuti članci INTERVJU: Željko Bajić: Ljudi moraju shvatiti da slijepa osoba ako ne vidi...

INTERVJU: Željko Bajić: Ljudi moraju shvatiti da slijepa osoba ako ne vidi – ima sve druge sposobnosti

Ne samo u odnosu prema slijepima nego uopšte - nervira me ravnodušnost društva. Ljudi se povukli u neku defanzivu - ne mogu tu ništa promjeniti pa se neću ni boriti. Mnogi su izlaz našli u pakovanju kofera i odlasku odavde. E sad, kad na sve to još dodate da vi niste neko ko će pokupiti svoje prnje i otići ... možete samo nemoćno škrgutati zubima

83

Razgovarala: Mihneta Avdić

Rodio sam se u Goraždu. Danas se iz Goražda do Sarajeva stigne za kojih najviše dva sata. Tad se putovalo najmanje pet-šest sati. Ne kažem to slučajno. To je važna činjenica jer su roditelji uložili mnogo truda i novca na moje liječenje i traženje lijeka. U Goraždu tada nije bilo ni jednog očnog specijaliste, kaže nam na početku razgovora poznati novinar BH Radija1 Željko Bajić.

Kako su vaši roditelji prihvatili činjenicu da njihova beba ne vidi?

Prema sjećanju roditelja, ni po reakciji očiju niti po bilo čemu drugom nije se moglo zaključiti da ću biti dijete s oštećenim vidom. Tek nakon neke visoke temperature kad sam imao devet mjeseci i roditeljima i ljekarima je nešto postalo sumnjivo. Prvi očni pregled pokazao je da s mojim vidom nešto nije uredu. Ljekar je pretpostavio da je, usljed temperature, oštećen očni živac. Tek mnogo kasnije, jedna švajcarska dijagnoza, otkriće da je riječ o urođenom oboljenju.

Da li je u to vrijeme postojala neka sistemska podrška u vidu savjetovanja za roditelje djece s invaliditetom?

Do polaska u školu obišli smo mnogo očnih klinika u zemlji i inostranstvu. Tadašnja medicina nije mogla učiniti ništa.

Praktično odmah po saznanju da imaju dijete koje ima oštećen vid roditelji su kontaktirali socijalne službe i Savez slijepih. Ovdje moram reći, prednost je svakako bila okolnost da smo bili gradska porodica, da je moj otac imao stalni, uz to i dobar posao, tako da smo imali valjda sve potrebne informacije.

Danas bi se to reklo, integrisano ili inkluzivno odrastanje; tada te termine niko nije znao.


Da li imate brata ili sestru, kakav je bio njihov odnos prema vama u djetinjstvu?

– Imam stariju sestru kojoj sam bio “prirodna pojava”. Svo njeno svjesno djetinjstvo imala je mene. Ono što će Vam biti zanimljivo, roditelji su moje odrastanje nesvjesno shvatili kao nešto normalno. Igrao sam se s drugom djecom u dvorištu. Ni roditelji ni sestra nisu pravili “grešku” da me štede od nečega – tako je bilo tada, tako je ostalo sve do danas.

Evo da budem vrlo precizan: nosio sam naočale, druga djeca su slutila da imam neka ograničenja, međutim niko od toga nije pravio problem. Recimo, shvatili su da ne mogu učestvovati u igrama loptom i nekim drugim, no na sreću bilo je i mnogo toga u čemu sam učestvovao. Zato, djetinjstvo zaista pamtim kao lijep dio života.

Kako je proteklo Vaše školovanje, kada ste shvatili da ste drugačiji i kako ste se nosili sa time?

U osnovnu školu sam krenuo u Zemunu. To je bila specijalna školu za slijepu djecu. Nakon svega nekoliko mjeseci prešao sam u Zavod za slijepu djecu u Sarajevu. Ovdje moram ukazati na nešto što je bitno odredilo moj život. U mom rodnom Goraždu stanovali smo preko puta najveće gradske osnovne škole. Roditelji su me spremali da ću s drugom djecom krenuti u školu. Međutim, predstavnici Saveza slijepih su bili izričiti: ne dolazi u obzir redovna škola! Samo specijalna! I, to je presudilo…

Sada, nakon mnogo godina, smatram da je to bila greška. Imao sam sve uslove za normalno školovanje u redovnoj školi. Korisnije bi bilo da su savjetodavci iz Saveza slijepih uvažili moje životne prilike i sugerisali nam eksperiment inkluzivnog obrazovanja. Naravno, za redovnu školu morao bih proći neke dodatne pripreme, poput učenja Brajevog pisma ili samostalnog kretanja. Budući da je moja porodica sve to mogla kvalitetno uraditi, eksperiment bi sigurno uspio. A ja bih u životu izbjegao dosta socijalnih i psiholoških posljedica.

Zbog čega se toliko insistiralo na tome da idete u specijalnu školu?

Da se razumijemo: to je bilo vrijeme kada je za većinu slijepe djece specijalna škola bila jedino rješenje, spas od zapostavljenosti u vlastitoj porodici.

Tokom osmogodišnjeg školovanja u Zavodu za slijepu djecu u Sarajevu stekao sam dobro obrazovanje. Ljudi koji su radili s nama zaista su vjerovali u nas. To je i ključna stvar, zašto je dosta mladića i djevojaka iz naših generacija sedamdesetih godina steklo poslije univerzitetske diplome.

Gimnaziju sam završio u Kiseljaku. Tada sam najviše osjetio odsustvo podrške. Konkretno, škola za slijepe te priprema da ćeš raditi u nekom od tradicionalnih zanimanja za slijepe. S druge strane, gimnazija ima vrlo zahtjevan program. Evo primjera: škola za slijepe tada nije mogla pripremiti učenika za nastavu matematike, fizike ili hemije u redovnoj školi kakva je bila gimnazija. zato su moje ocjene iz tih predmeta najčešće kvarile opšti uspjeh.

Tek tada sam u potpunosti shvatio koliko se razlikujem od svojih vršnjaka. Tokom te četiri godine valjalo je savladati prije svega mnogo socijalnih vještina. To, zapravo, i smatram najvažnijim iskustvom iz tog perioda.

Sa kojim ste se sve problemima susretali kada ste odlučili da upište studij žurnalistike, kako je protekao Vaš upis i sam studij?

Ohrabren uspjehom u gimnaziji i, ne manje važno, stepenom svoje uključenosti u sredinu vršnjaka normalnog vida nisam razmišljao na način – šta sve ne mogu. Razmišljao sam (možda i previše romantičarski) – šta zapravo želim. A želio sam žurnalistiku.

Rado prepričavam zgodu sa sistematskog pregleda. Doktorica opšte medicine izdala mi je uvjerenje da sam sposoban za studiranje. Ali, uz napomenu da se javim očnom ljekaru koji dan kasnije. Na taj pregled nikad nisam otišao. Razmišljao sam ovako: on može samo napisati da sam nesposoban za novinarstvo. I, tako, pojavio sam se sa svim drugim studentima na prijemnom ispitu. Na upisnoj listi bio sam četvrti od 160 kandidata. I sam taj upis i kompletno studiranje … valjda je stvar u tome, kad nešto voliš, ništa ti nije teško.

Da li ste se odmah nakon studija zaposlili i da li vaš rad bio vrjednovan na odgovarajući način?

Ne, prošlo je mnogo godina dok nisam dobio posao na radiju. Inače, sa zapošljavanjem je bila druga i mnogo tužnija priča.

Vjerujući da je moj uspjeh sa studija i znanja koja sam imao – nekoliko stranih jezika, postdiplomski studij i mnogo drugog – “propusnica” u svijet rada – na žalost nije bilo tako. Na konkursima ili moje molbe uopšte nisu razmatrane ili je odgovor bio “ne ispunjavate uslove konkursa” bez mogućnosti žalbe.

Formalno, posao sam tražio osam godina. U praksi je bilo sve drukčije. Radio sam honorarno u brojnim redakcijama. Ali, kada bi došlo vrijeme da razgovaramo o zapošljavanju, uslijedio bi odgovor kako nemaju namjeru otvarati nova radna mjesta, kako je ljudi ionako previše ili nešto vrlo providno.

Uzalud sam konkurisao i konkurisao na tadašnjem Radio-Sarajevu – nikad nisam primljen u stalni radni odnos! A iza sebe sam imao nekoliko zapaženih programskih projekata: kultura nesvrstanih zemalja, 500. godišnjica otkrića Amerike, Strani putopisci o Bosni…

Zaposlio sam se na sasvim drugom mjestu.

Došao je rat, našao sam se daleko od Sarajeva, radio za mnoge strane medije.

S takvim profesionalnim iskustvom vraćam se u Sarajevo nadajući se da će to nekom biti potrebno. Tek uz zalaganje grupe parlamentaraca i niza ljudi iz društvenog života Bosne i Hercegovine dobio sam posao na radiju.

Pozicija koja mi je dodjeljena odgovarala je početničkoj. No, nije se sumnjalo da “znam posao”” Radio sam neke vrlo komplikovane programske projekte. Ali je moja plata bila u rangu loše plaćenog novinara.

Ricoh Image

Šta ste poduzeli u vezi sa time?

Nakon što nisam prošao na jednom konkursu za uredničku poziciju, pred sudom sam zatražio zaštitu. I, bio je to prvi sudski proces za diskriminaciju. Argument da sam diskriminisan je bio sljedeći: nisam mogao steći uredničko iskustvo (navodno traženo konkursom) jer sam u startu bio diskriminisan. Moram to malo objasniti. Uslovima konkursa traženo je novinarsko iskustvo od tri godine (što sam imao), ali pri prijemu kandidata je protumačeno da se tražilo uredničko iskustvo.

Na suđenje sam pozvao predstavnike međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, novinarska udruženja, medije. Niko se nije odazvao.

Spor sam pred Sudom Bosne i Hercegovine izgubio! Možda je zanimljiva okolnost da je sutkinja koja je vodila predmet polagodine kasnije bila “prozvana” zbog korupcije!

Bio sam spreman nastaviti borbu pred Sudom za ljudska prava u Strasburu. Srećom, neko je “stao na loptu” i ponuđen mi je znatno bolji ugovor nego što sam ga do tada imao.

Koje su prednosti i mane vašeg posla? Šta vam je teže, a šta lakše u odnosu na druge kolege?

Srećom, živimo u eri tehnologije. Vrlo rano sam shvatio da mi je kompjuter najjače oružje. Potpuno samostalno pripremam svoje emisije te se tako ni po čemu ne razlikujem od ostalih kolega.

Opet se vraćam na nešto što sam ranije pomenuo: jedan od jakih motiva vam je ljubav za ono što radite. A ja svoj posao zaista volim.

Danas, kad imamo sve moguće društvene mreže, plarforme, kada su mediji postali vrlo rasprostranjeni i dostupni, ne vidim ni jedan razlog zašto neki obrazovan slijepi momak ili djevojka ne može biti jednako uticajan ili popularan na internetu kao njegove kolege normalnog vida. Mislim da bi se na tome moglo ozbiljno poraditi.

Šta Vas najviše nervira u odnosu društva prema slijepim osobama, šta biste voljeli promijeniti ili iskorijeniti da imate tu moć?

Ne samo u odnosu prema slijepima nego uopšte – nervira me ravnodušnost društva. Ljudi se povukli u neku defanzivu – ne mogu tu ništa promjeniti pa se neću ni boriti. Mnogi su izlaz našli u pakovanju kofera i odlasku odavde. E sad, kad na sve to još dodate da vi niste neko ko će pokupiti svoje prnje i otići … možete samo nemoćno škrgutati zubima. Doduše, nikad nisam bio od fele ljudi koji neće pokušati nešto. Da sebi jednog dana mogu reći: Ti si nešto pokušao. Ne volim izgubljene bitke bez borbe.

Nekad davno, najavili ste da ćete napisati knjigu o svom iskustvu i problemu diskriminacije. Šta se desilo s tim projektom?

Dobar dio života sam se nosio mišlju da opišem svoja iskustva. Da još jednom prođem kroz svoj život, sada s distance, mnogo trezvenije nego što bih to uradio prije recimo 20 godina. I, onda sam samog sebe uhvatio u razmišljanju: pa, zašto ti treba da ponovo proživljavaš sve ono kroz šta si prošao!?

Ne bih se zakleo da knjigu neću napisati. Ne znam, doduše, imam li još vremena za to.

Šta još treba uraditi kako bi se diskriminacija osoba sa invaliditetom svela na minimum, ako već ne potpuno suzbila?

Opet se vraćam na ravnodušnost društva. Kad je o osobama s invaliditetom riječ, mnogi bi vam (da im nije neprijatno) rekli: dosta mi je moje muke, samo mi još ti trebaš.

S “istorijske distance” danas se čini kako smo nekad živjeli u mnogo humanijem društvu. Rekao bih, i tada i danas stvar je u pojedincu. Humanih ljudi bilo je i tada, ima ih i danas. I onih drugih, na žalost.

Uostalom, nisam li Vam rekao da sam i tada, u tom “humanom društvu” bio bez posla osam godina!?

Koje biste riječi i sintagme zabranili da se upotrebljavaju za slijepe osobe?

Održao sam ko zna koliko treninga novinarima, učili smo kako izvještavati o problematici osoba s invaliditetom. Onda dođe neki zbog datuma koji su zamišljeni da skrenu pažnju na položaj određene kategorije osoba s invaliditetom i dobijete ovakav početak priloga: “…Bezbroj puta mi je bilo teško rano ustati. A mom današnjem gostu, slijepom XY, ništa nije teško…” I stvorite super-heroja… Čemu to služi? Vjerujte, ničemu.

Ili ovako: “Četvoročlana porodica, dvoje slijepih roditelja, i njihovo dvoje slijepe djece nemaju nikakav prihod…” Malo začačkate – četvoročlana porodica od društva dobija četiri dodatka na tuđu pomoć i njegu. Ali, gledalac to nikad neće čuti. Ostaje mu samo da se sažali i zaključi da živimo u surovom društvu.

Odavno već postoje priručnici, kako i šta reći kad se govori o slijepim ljudima i osobama s invaliditetom uopšte. Ali, omakne se kolegama svašta.

Rećiće tako, slijepac, oni koji “žive u vječitom mraku”, “I slijepcu je jasno”, “Uzalud slijepom namigivati”…

Nije sve u tome. Nekad nije presudna terminologija. Važniji bude odnos pojedinca prema slijepoj osobi. Recimo, na šalteru banke, pred sudom, u zdravstvenoj ustanovi. Ili u običnoj prodavnici. Ljudi bi morali shvatiti da slijepa osoba ako ne vidi – ima sve druge sposobnosti.

Često reagujete na diskriminatorske članke i priloge i osobama s invaliditetom? Da li je to borba s vjetrenjačama ili ima stvarnog efekta?

Da, recimo, nedavno sam reagovao na tekst jednog uglednog intelektualca koji je svoj članak naslovio: “Uzalud slijepima namigivati”. Javio sam mu se preko FB, čovjek mi se izvinio. Kaže, nije bilo namjerno. Stvarno, nekad ljudi ne razmišljaju o onome šta su napisali ili izgovorili.

Prije desetak godina reagovao sam na jedan novinski članak u kome je mlad novinar stavio naslov: “Iako slijepa, završila pravni fakultet”. Zašto je bilo potrebno to – iako slijepa? Moglo se to reći i na drugi način.

Je li borba s vjetrenjačama? Kako sam Vam rekao, nikad se ne predajem bez borbe. Makar i bio Don Kihot.

Šta biste poručili onima koji donose zakonske okvire za sprječavanje diksriminacije osoba sa invaliditetom?

Da mućnu glavom. Svako od njih u svom okruženju ili među srodnicima ima nekog ko je osoba s invaliditetom. Možda se i sami nekad suoče s nekim oblikom invalidnosti.

Riječju, da se osvrnu oko sebe i malo razmisle!

Sa kojim se dodatnim izazovima susreće tokom pandemije? Da li ste poduzeli neke dodatne mjere kako biste se zaštitili?

Pandemija mi je mnogo suzila broj društvenih kontakata. Srećem se sa znatno manje ljudi nego ranije. Manje putujem.

Nekako od prvog trenutka sam prisvojio masku kao dio garderobe. Kad sam o svemu duboko razmislio, ako bi se čovjek razbolio u mojoj situaciji, to je sigurno povezano s mnogo više poteškoća nego kod ljudi bez invaliditeta. Ipak, uprkos svemu, trudim se da živim normalno, broj informacija o pandemiji i njenim posljedicama sveo sam na minimum – zbog “mentalne higijene”.

I ovo će jednog dana proći!

Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.