Naslovnica Analize Kultura antiurbanosti: Kako su nacionalisti nametnuli priču o gradu kao središtu svakog...

Kultura antiurbanosti: Kako su nacionalisti nametnuli priču o gradu kao središtu svakog zla

Mogućnosti prelaska iz nacionalnog u građansko društvo uveliko su uskraćene i, gotovo onemogućene „nepristojnom“, „nemoralnom državom“ institucionaliziranom ustavnom, sistemskom i sistemtski (p)održavanom paradigmom Bosne i Hercegovine koja dominira političkom i svakom drugom mišlju od kraja rata naovamo

207

Kultura antiurbanosti, nastala kao karakteristika tranzicijskih procesa u Bosni i Hercegovini, jednim dijelom temelji se na neznanju i nemogućnosti vlasnika vlasti da uspostave, kontroliraju i upravljaju društvom na način da osiguraju uvjete za pristojan život. U velikoj mjeri odatle ishodi i nerazumljivo toleriranje, čak proizvodnja elemenata nemoralnog društva (opća nesigurnost, kleptokratija stranačkih lokalnih vlasti, nepotizam, korupcija, sprega sa „kontroverznim biznismenima i poslovima“, spora i/ili nefunkcionalna administracija, paraleliziranje institucija…), čime se uveliko iscrpljuje urbana supstanca društva potrebna za formiranje srednje, građanske klase i građanstva kao nosioca suvereniteta i kvalitetnog identiteta.

Mogućnosti prelaska iz nacionalnog u građansko društvo uveliko su uskraćene i, gotovo onemogućene „nepristojnom“, „nemoralnom državom“ institucionaliziranom ustavnom, sistemskom i sistemtski (p)održavanom paradigmom Bosne i Hercegovine koja dominira političkom i svakom drugom mišlju od kraja rata naovamo. Smjenom jednog nemoralnog režima drugim, na političko prizorište stupile su snage koje nemaju potrebnog osnovnog znanja o izgradnji društva i države i upravljanja njima na način da ih usmjere ka demokratskom društvenom poretku. Ne snalazeći se u stanju, situaciji i okruženju u kojem ih je historijski tok zatekao, etnonacionalni političari su pribjegli metodima, načinima, praksama i sredstvima u kojima su se osjećali ugodno: insistiranju na etnonacionalnoj i religijskoj identifikaciji/identitetu i politici razlikovanja i dezintegriranja. Sve to pojedinačno i zajedno poslužilo je – i služi – kao alibi za kleptokratsku praksu za koju se može pouzdano ustvrditi da će trajati dotle dok iz gradova ima još nešto da se proda zarad ličnih i grupnih interesa vladajućih etnonacionalnih elita.

Grad i urbanost u ovom kontekstu ne bih ni spominjali da nije ne-urbanosti kao jedne od osnovnih karakteristika kolektivnog ponašanja, odnosno da se sve osobenosti kolektivnog ponašanja ponajbolje ne manifestiraju upravo u središtima sa najvećom koncentracijom svih biračkih/glasačkih, socijalnih, obrazovnih, civilizacijskih i kulturoloških skupina, sa jedne strane, a, sa druge, tu su i sjedišta i centri odlučivanja i djelovanja svih političkih i politoloških fenomena. Osim toga, riječ „grad“ je korijen riječi i pojma „građanstvo“ i onoga što se nekoć nazivalo „građanskom“, odnosno „srednjom klasom“, temeljnom i kriterijalnom socijalnom klasom svakog društva bez koje je vrlo teško uspostaviti bilo koji socijalni/sociološki i politički/politološki kriterij.

Nadalje, na temi „grada“ ukupan etnonacionalistički narativ – od njegovog etničkog i nacionalnog, preko socijalnog do ekonomskog domena – pokazuje svu svoju ispraznost i besmislenost.

Bosanskohercegovačka urbana stvarnost oživljava priče o gradu kao središtu svakog zla, odnosno „svih društvenih pošasti“ kako je to bilo s početka industrijskog doba; gotovo da nema neurbane manifestacije koju je nemoguće pronaći.

Bilo bi tendenciozno ne reći da sva neurbanost kojoj danas u gradovima svjedočimo nije zamah doživjela sa smjenom vlasti, uspostavom novog (etnonacionalnog) narativa i stvaranjem paradigme jednonacionalnih rajeva/dženneta u kojima je pripadnicima jedne partikularne nacije sve dopušteno! Pritom, etnonacionalne elite, ako i nisu izravni nalogodavci takvog ponašanja, jesu uzori, primjeri i zaštitnici tog haosa koliko svojim odnosnom prema „politici“, narodima i ukupnoj situaciji, toliko i kraljicom svih politika – kadrovskom politikom.

Odatle ministri bez odgovarajućih (pred)znanja za posao koji obavljaju, ambasadori koji ne govore strane jezike, privredni i trgovinski/trgovački magnati sa ograničenom školskom spremom i jednako ograničenom sposobnošću u usporedbi sa poslovnim i privrednim subjektima kojima su (nominalni) vlasnici i kojima rukovode, nesposobno, nestručno i nezainteresirano administrativno osoblje… itd.

Drugim riječima, političke „elite“ koje su smjenom društvenih sistema stupile na političko prizorište i preuzele vlast omogućile su, pod krinkom oslobađanja od okova i stega smijenjenog(!?) nedemokratskog, jednoumnog i opresivnog režima, legalizirale i legitimizirale svakovrsne nepodopštine, a institucionaliziranjem „tranzicije“ osigurale alibi i opravdanje za osvajanje i stavljanje pod kontrolu svega onoga što „grad“ predstavlja: osnovne poluge ekonomske moći, odnosno novca.

Nedvojbeno, opetovano isticanje kako, naprimjer, Kanton Sarajevo ima BDP i učešće u sistemu PDV-a veće od cijele Republike Srpske te, konkretnije, kako je (parafraziram) „osvajanje vlasti u općini Centar, Sarajevo važnije od deset drugih općina“, izravno govore u prilog tvrdnji. Taj model, obrazac ponašanja koji karakterizira povemašnja društvena neodgovornost, socijalna neosjetljivost i ultimativna sebičnost: osvajanje, zadržavanje, kontrola i eksploatacija… preslikan je na sve domene javnog življenja od ustanova za predškolski odgoj i osnovno obrazovanje, preko zdravstva, pravosuđa do ekonomskih institucija na razini sistema, a na razini svakodnevnog življenja ultimativno socijalno raslojavanje. Naime, teško se oteti dojmu da sve to za cilj, svrhu i posljedicu ima nastanak nove elite, nove aristokracije, nove kaste, do sada makar u dvije-tri generacije koje koriste i imaju namjeru (zauvijek) koristiti sve prednosti i privilegije osvojenog.

U tom smislu i iz te perspektive, gradovi postoje samo da bi bili „bankomati“ društveno neodgovorne i antiurbane politike vlasnika vlasti koji su institucionalizirali, legitimizirali i normirali sve oblike socijalne patologije: korupciju, kleptokratiju, nepotizam, „ljudi koji su se snašli“, spregu vlasnika vlasti i vlasnika novca, urbanu, urbanističku i građevinsku mafiju… što je, naravno, proizvelo ili rezultiralo gotovo potpunim moralnom provalijom, banaliziranom svakodnevicom i građanskim društvom – ako se uopće može govoriti o nečemu takvom – u tragovima.

A kako?

Odgovor na ovo kratko ali suštinski veoma sadržajno pitanje, podrazumijeva  nekoliko pojmova pod znacima navoda: „demokratizacijom“, „modernizacijom“, (de)urbanizacijom i (de)kulturizacijom interaktivnih i međusobno iznimno uvezanih i nadopunjujućih procesa i postupaka.