Naslovnica Analize Metropola ili nekropola?

Metropola ili nekropola?

Možda Sarajevo i ne treba (p)ostati gradom jer se u vremenu za kojim žude vladari iz sjene, u grad nije moglo ući ni kaljavih opanaka, a kamoli prije nego se plati maltarina... Doduše, takvi su grad morali napustiti prije akšama. Očigledno je da ih je previše (potajno) zanoćilo i, u međuvremenu, osililo

113

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica za Politički.ba


Kako god i kad god da se završi izbor gradonačelnika Sarajeva, bilo da u tu stolicu/fotelju sjedne osvjedočeni antifašista ili (ponovo) samoproglašeni borac protiv antifašizma ili neki njegov suborac, dubina, gustoća i neugodan miris kala i blata koje se uzburkalo nečistim strastima i pobudama i (ne)djelima pokazanim prilikom izbora predsjedavajućeg Gradskog vijeća – koliko god da se zna i koliko god je učinjeno očiglednim – tek će pokazati svu kužnost stanja i situacije, ozračja u okruženju i sredini u kojoj žive, ne samo stanovnici Sarajeva, nego i znakovito šire, dakle cijele Bosne i Hercegovine. 

Naime, ukoliko tu (po)časnu funkciju, dužnost, obavezu, šta god… preuzme neko po volji zagovornika promjena, teško je zamisliti – da ne kažem samo Bog Uzvišeni zna – sa čim bi se sve mogao suočiti taj “nesretnik” koji se usudio uzburkati površinu političke i moralne septičke jame u koju su ova nekoć perspektivna zemlja, “druga Švajcarska” i njen glavni grad, kojega se još poneko sjeti kao “europskog Jeruzalema”, pretvoreni u proteklih četvrt stoljeća.

Administracija kočničara

Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom čvrstom rukom vlada administracija iz sjene koja sa vojskom botova i trolova čuva svoje poslodavce od svega dobrog. Te nove generacije kreatora stvarnosti, nepismenih i polupismenih budala zaljubljenih u legende o samima sebi koje su sami izmislili, spremni plasirati i povjerovati u najbesmislenije laži ako gode njihovim tvrdim ušima i služe njihovom cilju, nadahnjuju i plaćaju čak nepismenije od njih da izmišljaju i grade mitove od paučine o njima, a od blata one o njihovim protivnicima… Oni s licima koja nije lijepo vidjeti regrutiraju armije bezličnih, bezimenih, beskrupuloznih anonimnih ubica koji i ovu krhku stvarnost od paučine i mahovine zidaju blatom i armiraju rečenicama prepunim neistina, podmetanja, laži i gramatičkih grešaka.

Drugim riječima, gotovo da uopće nije bitno o čemu i o kojoj se poziciji radi, ako za nju čak i ne postoji zainteresiranost nekog nerasta iz dominantne političke nomenklature, oni se u najmanjem, moraju pitati, oni je dodijeliti, po njihovom se taktu mora igrati, njihovim interesima udovoljavati i, najvažnije, njima biti zahvalan za čast da uopće imate priliku raditi… naravno, onako kako vam oni kažu i pažljivo da nipošto ne bude bolje od njihovih odabranika.
Hoću reći, javna je tajna (kako glup izraz, kako može biti tajna nešto što svi znaju) da malo šta – ako išta – ovisi o izabranoj osobi na bilo kojoj izvršnoj funkciji ili poziciji, od ministarske do direktorske, i na bilo kojoj razini upravljanja procesima, od državnog do kantonalnog. Svim procesima, aktivnostima čak i samim pokušajima da se stvari promijene na bolje… ustvari, upravlja administrativni, birokratski aparat (u sjeni) (us)postavljen poznatim sistemima zapošljavanja u javnoj upravi: stranačkim plaćanjem i nagrađivanjem, vraćanjem dugova, (naj)bližim i (naj)daljim rodbinskim vezama i tako dalje. Ta administracija – pitajte bilo koga ko je imao priliku rukovoditi nekih dijelom javne uprave – najprije se ulizuje novom rukovodiocu, potom mu počne sazivati sve postojeće inspekcije i na kraju ignorira njegove naloge, upute i zapovijesti. Svjesni da kao državni ili javni službenici šta god da urade ili učine ne mogu biti otpušteni, a čak i ako zasluže otkaz ili prekid radnog odnosa, neki sud će ih prije ili kasnije vratiti na posao i naložiti da mu se isplate sve plate sa zaostacima i moguće sa kamatama. Takvi, zaposleni na neodređeno uvijek (će) s nipodaštavanjem “gledati” onoga ko je tu do prvog (ne)usvajanja izvještaja o radu ili, u najgorem slučaju, do kraja mandata. I sve vrijeme mu zagorčavati život i otežavati posao za koji je taj neko izabran.

Spomenuti ili makar samo naznačeni vidovi pritiska (prijetnja deložacijom majke i sestru koje žive u općinskom stanu), nagrade (zaposlenje u javnom preduzeću za “žrtvenog jarca”, a u nekoj općini za njegovu suprugu) te neka druga događanja koja unesu nemir i onome koji je i prste i ruke sačuvao čistim, poput iznenadne posjete poreske ili neke druge inspekcije koja je svugdje – doslovno svugdje zbog neuređenosti sistema – u stanju naći nešto za javno prozivanje, sramoćenje i provlačenje kroz uvijek spremne žute kronike… mogu poslužiti kao naznake šta bi moglo, iza zavjese, dočekati novog gradonačelnika. Tačnije i preciznije one koji bi se usudili pomoći mu da učini nešto – ne nužno bolje – nego “nešto” što bi pokazalo da može drugačije nego što su radili i činili prethodnici ili, pak, samo nešto sa čim se vladajuća “administracija” ne slaže.
Sa tim su se suočili svi koji su se usudili “talasati” usprkos upozorenjima iskusnih dugogodišnjih sisara ili sisavaca javne… uprave.

Da se ne lažemo, Sarajevo nikada nije bilo metropola; prvu priliku da to postane imalo je za vrijeme  Olimpijade, Primusa, Omladinskog programa, 202-jke, New primitivsa i TLN-a… Drugu i posljednju imalo je – dovoljno paradoksalno napose – za vrijeme i neposredno poslije rata. Prvi pokušaj prekinut je surovo i krvavo, srednjevjekovnom opsadom, divljačkim granatiranjem, izgladnjivanjem… da ne dužim, ubijanjem svega onoga što je Sarajevo bilo i imalo priliku postati. U tom paklu i džehennemu Sarajlije su sačuvale dušu i pokazale šta je to i koliko znači zdrav duh. Bila je to druga prilika da ovaj grad (p)ostane metropola koja bi po svim mogućim osnovama mogla služiti kao primjer, društveno, kulturno, historijsko, civilizacijsko središte, usuđujem se reći cijelog suvremenog naprednog svijeta… Umnogome ono što je Berlin postao nakon rušenja Zida. Tu drugu priliku postepeno je gubilo, radije gušilo tokom dugih dvadeset pet – i dvadeset šestu – godinu vidljivim, osjetnim i kontinuiranim primitiviziranjem po svakom zamislivom osnovu. Koliko god se kulturni djelatnici i umjetnici i rijetki predstavnici drugovrsne inteligencije trudili održati pozorišta, galerije, kulturne centre i zalagati se za izgradnju neke koncertne dvorane… sve to nakon godina plutanja po moru neshvaćenosti, nezainteresiranosti i prešućenosti polahko tone u dubinu ignorancije oličene sa 0,007% izdvajanja za kulturu na razini Federacije.

Žudnje vladara iz sjene

Tako je vremenom, žao mi je što moram reći, administracija iz sjene učinila sve što je mogla da Sarajevo postane potpuna suprotnost onoga na što bi trebalo biti; umjesto metropole glavni grad Bosne i Hercegovine postao je nekropola dobrog ukusa, pristojnosti, kulture i civilizacije, leglo borbe protiv svega onoga što je drugačije – ponavljam, ne nužno bolje – naprednije, suvremenije, ljepše, zelenije(?!)…

Sarajevo nikada neće postati metropola, ali svakim danom propušta priliku da (p)ostane grad… makar i sa gradonačelnikom bez nadležnosti u kantonu u kojem nikakve, a kamoli “nacionalne” interese neće zastupati, među ostalim, doktorica nauka koja ne zna šta je smart city. A možda je i u pravu… možda Sarajevo i ne treba (p)ostati gradom jer se u vremenu za kojim žude vladari iz sjene, u grad nije moglo ući ni kaljavih opanaka, a kamoli prije nego se plati maltarina… Doduše, takvi su grad morali napustiti prije akšama. Očigledno je da ih je previše (potajno) zanoćilo i, u međuvremenu, osililo.