Naslovnica Istaknuti članci NAŠA PRIČA: Djecu i mlade učimo da su svi jednako bitni, bez...

NAŠA PRIČA: Djecu i mlade učimo da su svi jednako bitni, bez izuzetka

Škola za srednje stručno obrazovanje i osposobljavanje u Sarajevu nedavno obilježila 57. godišnjicu postojanja

499

Škola za srednje stručno obrazovanje i osposobljavanje 6. aprila, kad se obilježava Dan grada Sarajeva proslavila je 57. rođendan. U rođendanskoj čestitci stoji: škola 57 godina hrabro usmjerava mlade živote učeći ih stvarnim životnim vrijednostima, DA SMO SVI JEDNAKO BITNI, bez izuzetka.

Profesorica Selma Kapić-Kantardžić: Svrha škole je prije svega socijalizacija

To je ukratko glavna vodilja tridesetak uposlenih ove škole koju u normalnim vremenima pohađa 86 učenika. No zbog pandemije, u posljednjih godinu dana na nastavu dolazi između 15 i 20 učenika, a ostali je pohađaju online.

Profesorica stručno-teoretskih predmeta i praktične nastave Selma Kapić-Kantardžić ističe da je ovo teško vrijeme za njihove učenike, jer je sam koncept škole i njena svrha prvenstveno i iznad svega socijalizacija.

–  Naša škola nije specijalna, već strukovna srednja škola, ali većinom je pohađaju djeca s poteškoćama i socijalno zapuštena djeca koja su boravila u zavodu za vaspitanje maloljetnika. Riječ je o djeci koja su zbog našeg sistema i naše države, uvijek na margini društva. Zato je njima ova škola sve, od samog druženja, uspostavljanja radnih navika pa tek onda obrazovanja i stjecanja radnih vještina. Za ovu djecu obrazovanje se ranije završavalo sa završetkom osnovne škole u nekom od centara za djecu s poteškoćama. Zato je i sam nastavak školovanja veoma važan za učenike i njihove roditelje – kaže profesorica Selma.

Učenici u ovoj školi se mogu školovati za nekoliko zanimanja: reklamni grafičar, cvjećar, kuhar, pomoćni dekorater, knjigovezac i moler/farbar.

„Obično u maju imamo Dan otvorenih vrata, barem je tako bilo do pandemije, i tada bi djeca dolazila sa roditeljima, neki su i boravili 2-3 časa. Ali naša je škola specifična i po tome da čak i kada dijete izabere zanimanje to nije „zakovano“. Ako vidimo da dijete nije sretno ili ono samo iskaže želju, u dogovoru s roditeljima učenik može izabrati neki drugo zanimanje“, navodi profesorica Selma.

Dodaje da nijedan radni dan profesora u ovoj školi nije isti jer zavisi od raspoloženja djeteta hoće li čas iskoristiti za realizaciju planiranog ili će raditi nešto drugo.

„Imamo tu slobodu da slušamo muziku, prošetamo, napravimo veseli čas. Pristup učeniku je individualan, grupe su male. Preovladava taj odgojni moment, jer nas naši učenici doživljavaju kao člana porodice. Mi moramo ostvariti blizak odnos s njima da bi mogli učestvovati u njihovom razvoju. Ja sam inače po zvanju profesorica likovne kulture, ali se ne bih mogla zamisliti da radim u redovnoj školi. Koliko god bilo ovo teško, imamo veoma jak „feedback“ od djece i za ovih nekoliko godina koliko su s nama mi utječemo više na njih nego što bismo na djecu u redovnoj školi“, objašnjava profesorica Selma.

Učenik Adnan Kurtović: Umorim se, ali je zabavno

Adnan Kurtović ide u prvi razred smjera reklamni grafičar i nada se da će nakon završene škole moći naći posao. Trenutno najviše voli ići na časove tjelesnog odgoja:

“Umorim se, ali bude zabavno pa mi onda nije ni teško”, kaže nam Anel, dodajući kako mu ostali školski zadaci nisu teški.

Učenik Ahmed Mašatić: Profesori nisu strogi

Školske obaveze ne padaju teško ni Ahmedu Mašatiću koji ide u II2 razred smjera grafičar i koji kaže da mu se u školi sviđa sve:

“Imamo dobre profesore, nisu strogi učimo lekcije, sve je lako. Najviše volim vjeronauku i bosanski”, kaže nam Ahmed dodajući kako dok mnogi njegovi drugari i drugarice školu pohađaju online, on voli kada je u školi i kada se druži sa svojim najboljim drugarima Danisom i Benjom. 

Alma Fetahović, također profesorica stručno-teoretskih predmeta i praktične nastave dodaje da se specifičnost njihovih učenika vidi najbolje po njihovim likovnim radovima.

Profesorica Alma Fetahović: Naša djeca nemaju predrasude

– To su djeca koja nemaju predrasuda, ograda i zato se izražavaju potpuno nesputano, izražavaju svoja osjećanja kroz umjetnosti.  Oni nemaju taj strah kao stariji osnovci ili srednjoškolci u drugim školama,da će se „izofirati“, nisu ukalupljena u društvene norme, da nešto nije primjereno nihovom uzrastu. Zato je izazovno raditi s njima – kaže profesorica Alma.

Dodaje da je najviše boli to što u donošenju odluka koje se tiču njihove djece, nikad nije uključen niko iz škole.

– Čak 90 posto roditelja se izjasnilo za online nastavu, jer su gotovo sva naša djeca hronični bolesnici i posebno osjetljiva kategorija. Najveći broj roditelja nema auto i moraju koristiti javni prijevoz da bi doveli dijete u školu i time ga izlažu zarazi. Da ne govorimo o tome da mi našu djecu vodimo u toalet, hranimo one koji ne mogu sami jesti i u takvim uslovima nema govora o držanju distance, iako se trudimo koliko možemo – objašnjava profesorica Alma.

Ističe da onjihova škola uvijek ide korak unaprijed samo se to ne prepoznaje.

„Nedavno sam gledala reportažu iz jedne škole koja se navodi kao pozitivan primjer uspješne inkluzije, a imaju jedno dijete s poteškoćama u razvoju. Inkluzija je način života. Ova škola postoji 57 godina i i isto toliko godina provodimo inkluziju“, kaže ona.

Na kraju, objašnjavajući kolika mora biti ljubav i povezanost profesora u ovoj školi prema učenicima profesorica Alma nam je otkrila da je njena kolegica Selma prije dosta godina udomila jednog učenika ove škole.

„To je tačno, bila sam privremeni skrbnik jednom djetetu nekoliko mjeseci. To je bila strašna priča, roditelji učenika su spavali ispod mosta, dijete je bilo socijalno i emocionalno zapušteno. Trudila sam se da utječem na njega da izađe na pravi put i veliko mi je zadovoljstvo ako sam doprinijela tome. Taj mladić je izrastao u krasnu osobu, korisnu društvu. Sad je odrastao čovjek, ima svoju porodicu, kupio je stan, auto… Mene zove drugom majkom. A tad kad je on došao, kako je odrastao i kako je odgajan, mnogi bi ga otpisali, ali on je sada primjer na koje se svi mogu ugledati“, ispričala nam je profesorica Selma.

Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.