Naslovnica Nekategorisano Ruske taktike hibridnog ratovanja i stubovi na Zapadnom Balkanu

Ruske taktike hibridnog ratovanja i stubovi na Zapadnom Balkanu

Zbog širenja američkog uticaja, Rusija sebe vidi izloženu opasnosti da bude postepeno potisnuta iz Jugoistočne Evrope

53

U svijetu koji se dinamično mijenja priroda i karakter ratovanja, odvraćanja, kompetencija, upravljanje eskalacijom i uvjeravanje ključni su države, njihove strategije odbrane i zaštita interesa od aktivnosti kojima se žele potkopati ti interesi iz čitavog spektra konkurencije.

Od raspada Sovjetskog Saveza, Rusija se borila da pronađe svoje mjesto u svijetu zajednica, koja je rukovodstvu ostavila trajnu želju da povrati uticaj i moć kako je nekada bilo. Rusija posebno želi povratiti svoj utjecaj nad bivšim sovjetskim državama, kao i proširiti svoj uticaj na Evropu. Ruska doktrina „hibridnog rata“ izdvaja 4 njegove faze: demoralizaciju, destabilizaciju, krizu i stabilizaciju, ali već po moskovskom receptu.

Pripajanje Krima

Evropska Unija i Ruska Federacija imale su „strateško partnerstvo”  sve do izbijanja krize u Ukrajini.  Partnerstvo se je obuhvatalo trgovinu, ekonomiju, energetiku, klimatske promjene, istraživanje, obrazovanje, kulturu i sigurnost, borbu protiv terorizma, neširenje nuklearnog oružja i rješavanje sukoba na Bliskom istoku.

Nezakonito pripajenje Krima koje je Rusija provela u martu 2014.godine i dokazana podrška pobunjenicima koji se bore na istoku Ukrajine prouzročili su međunarodnu krizu. Kad je Rusija 2014.godine napala Ukrajinu svijet je osudio agresiju, ali ipak ju je više doživljavao kao još jedan lokalni konflikt na postsovjetskom terenu. Međutim, danas postaje sve jasnije da je situacija puno lošija i da Rusija vodi svoj „hibridni“ rat ne samo protiv Ukrajine, nego i protiv cijelog Zapada.

EU je preispitala svoje bilateralne odnose s Rusijom te je prekinula održavanje redovnih bilateralnih sastanaka na vrhu, obustavila dijalog o viznom režimu i razgovore o novom bilateralnom sporazumu koji je trebao zamijeniti sporazum o partnerstvu i saradnji. EU u odnosima s Rusijom trenutno primjenjuje dva pristupa:

  • politiku postupnih sankcija kombinuje sa pokušajima pronalaženja diplomatskog rješenja za sukob u istočnoj Ukrajini.
  • Sudjelovanje Rusije u naporima skupine zemalja E3+3 koje su u julu 2015.godine sklopile nuklearni sporazum s Iranom pobudila su nadu u bolju saradnju na globalnom nivou.

Međutim, njezino uplitanje u rat u Siriji od septembra 2015.godine, podrška predsjedniku Assadu te dezinformacijske kampanje unutar Rusije i izvan nje prouzročili su nove tenzije sa Zapadom.

Specifične taktike hibridnog ratovanja koje Rusija koristi razlikuju se ovisno o regiji. Kada govorimo o konkretnim primjerima ruske hibridne politike prema Europi, koristi propagandu i sve veću ovisnost o vanjskim izvorima energije, te političku manipulacija za postizanje svojih primarnih ciljeva. Evropa je i dalje uveliko ovisna o energetskim resursima koje uvozi iz Rusije a to su: nafta, plin, ugljen i nuklearno gorivo. Gotovo pedeset posto prirodnog plina kojeg troše EU i saveznici jest plin uvezen iz Rusije, što s jedne strane Rusiji daje veliku polugu moći nad Evropom, a sa druge strane i stvara ovisnost Rusije po europskom tržištu.

Hibridne taktike su najučinkovitije kada je ciljna država izgubila volju ili sposobnost otpora. Suprotno tome, zemlje koje nemaju ove ranjivosti suočavaju se s malo ruskih prijetnji. Najzastupljeniji pokazatelji ili “putokazi” za ruske hibridne akcije uključuju politička i socijalna previranja, velika ruska ulaganja u svojim ključnim mogućnostima i slabe sigurnosne strukture.

Naravno, mora se spomenuti interes Rusije za područje tzv. Zapadnog Balkana, koji postaje sve više očigledan kroz ruska ulaganja u strateške kompanije, ali i kroz agresivnu diplomatiju i propagandu koju Rusija ostvaruje putem razgranate mreže nevladinih udruga i kulturnih organizacija u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a sve više i u Makedoniji, nastojeći tako spriječiti proces euroatlantskih integracija zemalja bivše Jugoslavije koje su izvan EU i NATO. Rusija se aktivno suprostavljala širenju euroatlantskih institucija na područje Balkana koji smatra područjem vlastitog interesa.

Mjere za Balkan

Politički uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu počiva najvećim dijelom na tri stuba.

  • Najvažniji je privilegovana pozicija Rusije kao stalne članice Saveta bezbednosti UN. Zahvaljujući pravu na veto, Moskva može da blokira sve procese kojima upravljaju Ujedinjene nacije na Zapadnom Balkanu ukoliko se oni suprotstavljaju političkim ciljevima Rusije. Tako je Rusija od 2007. godine onemogućila nastojanja zapadnih država da u Savjetu sigurnosti UN daju međunarodno-pravni legitimitet samostalnosti Kosova.
  • Drugi stub je istorijska, kulturna i politička povezanost Rusije sa narodima i državama u Jugoistočnoj Evropi koje imaju pravoslavnu tradiciju. Moskva očigledno računa da će se takav solidarni odnos nastaviti i sa onim državama u Jugoistočnoj Evropi koje su već članice Severnoatlantskog pakta (NATO) i Evropske unije, ili su donijele odluku o pristupanju tim integracijama.
  • Treći stub na koji se Moskava oslanja na Zapadnom Balkanu je rastući privredni značaj Rusije za države ovog područja. Rusija je vodeći  nabavljač energije za region i sve više se javlja i kao investitor i trgovinski partner.

Zbog širenja američkog uticaja, Rusija sebe vidi izloženu opasnosti da bude postepeno potisnuta iz Jugoistočne Evrope. SAD su poslije razdoblja hladnog rata i tokom postjugoslovenskih konflikata znatno proširile svoje političko prisustvo na Zapadnom Balkanu i  preko bilateralnih sigurnosno-političkih veza i NATO-a – skoro zacementirale svoje geostrateško prisustvo u regionu. Ruski stratezi vide učvršćenje američke moći i širenje NATO-a u Jugoistočnoj Evropi kao deo velikog plana Vašingtona da »opkoli« Rusiju.

 U smislu sprječavanja ruske subverzije, preventivno „očvršćavanje ciljeva“ kroz političke, socijalne i ekonomske mjere mogu otežati Moskvi podrivanje države. Jačanje upravljanje i legitimitet mogu Moskvu lišiti mekih ciljeva i mogućnosti za subverziju. Zapadne vlade i međunarodne organizacije mogu dijeliti najbolje prakse za uklanjanje korupcija, smanjenje etničkih tenzija, povećanje odbrane na svaki vid hibridne prijetnje.